Danas je u 85. godini u Beogradu preminuo Predrag Gojković Cune, pjevač inovator, koji je možda prvi ovdje shvatio lekciju Franka Sinatre i Binga Crosbyja, da su mikrofon i studio također moćni instrumenti.
Kada se 1961. pojavio Cunetov album ”Halisko” sa prepjevima meksikanskih pjesama (stihovi Đorđa Marjanovića, Slavka Perovića, samog Cuneta i drugih autora), te godinu poslije EP ”Prodavačica ljubičica” snimljen sa Plavim ansamblom koji je pratio i drugu šlagersku zvijezdu Đoku Marjanovića, u muzičkom smislu to je bilo jednako vrijedno kao pojava prvih twist, beat i rock and roll sastava – u tadašnjoj Jugoslaviji počela je buktati nova scena sa odmakom ili modernijim pristupom folk muzici.
U isto vrijeme, uz izvedbu zabavne muzike, Cune je počeo interpretirati i narodne pjesme, a put slave otvorio mu je EP ”Kafu mi draga ispeci” sa četiri sevdah teme (još jedna slavna je ”Bosno moja, divna, mila”), što je bila ploča koja je ostvarila prodaju od fantastičnih 50.000 primjeraka, kada u cijeloj zemlji nije bilo puno više gramofona.
Sve što je Predrag Gojković Cune baršunastim baritonom pjevao tih godina, ”Momak veseljak”, ”Kad ja imam konja vrana”, ”Ljubav mi srce mori”, vrsta je etno pjesme i način interpretacije koji su danas gotovo nestali i ama baš nikakvu vezu nemaju sa onim što se danas naziva folkom.
Kako je zapisao pisac Đorđe Matić: Počeo je kao gradski “kruner”, pjevač tihog stila, balader, kao Sinatra i Dean Martin, i prvi prenio taj svjetski stil u ovdašnju folklornu pjesmaricu. Cune je bio inovator, koji je možda prvi shvatio i lekciju Sinatre i Binga Crosbyja, da su mikrofon i studio također instrumenti i to vrlo zeznuti, koji se mogu manipulirati u vlastitu korist. Impresivno je i kako je kao bariton rješavao visoke dionice, falsetom, iz divne dubine, vodene i hladne kao izvor, u visok, topliji ton.
Ukratko, Cune je bio urbani pjevač, gospodin pred mikrofonom, koji je u karijeri dugoj 57 godina snimio više od 1000 brojeva i itekako zaslužio nagradu koju je primio – ”Vitez pjesme”.
