Cooltura Priče

Glas.ba priča: Kako (ni)sam vidjela Beograd

Beograd
Mediha Selimović portret

Mediha Selimović

Otac je kasno došao kući, mislim negdje oko ponoći. Ne bih ja znala da je zakasnio, ni da je zaglavio te noći da me iz dječijeg sna nije probudilo prepiranje.

Majka mu je prilično glasno nabrojala sve grijehove još od 1960. godine. Prigovorila mu je svaku onu ciglu koju je iznijela na prvu ploču, spontani pobačaj broj jedan, pa broj dva… sve ispeglane košulje, odijela donesena iz hemijske čistione, zanemarenu i podređenu ličnost te ga nazvala gostom u vlastitoj kući.

Rekla mu je da su ga i vlastita djeca željna, a on… on se dovukao kući u ponoć kao kakav klošar misleći da se sve to što dobija i čega se ona odriče – podrazumijeva.

Otac je pokušavao nešto da joj kao objasni, upadajući u međuprostor u kojem je majka dolazila do daha, govoreći da on svakako nije htio da ide sa njima, ali oni navalili pa navalili, te krenula priča, pa piće, pa dok počasti ovaj, pa onaj… Nije se kao mogao ranije izvući, iako je opet prvi otišao svojoj kući.

Kad mu je majka i peti put ponovila da su djeca ona koja najviše pate zbog njegovog radnog vremena i da smo zbog toga svi zapostavljeni, da nemamo ni subotu, ni nedjelju kao svi normalni ljudi, a da je ona svedena na čistu funkciju otac je ogorčeno rekao: Pa eto, ako si ti baš tolika žrtva ove djece, kako ti nije žao da ih sad budiš i raspravljaš sa mnom u sitni sat?. Što ih ne pustiš da mirno spavaju? Mi sve ovo možemo pretresati i sutra! Žrtvuj se i do sutra.
Nakon te ironije majčinom strpljenju je došao kraj.

Opet su ponovo zaglavili u 1960. godini i grijehovima predaka iz prošlog i pretprošlog stoljeća… pa ko je koga krivo pogledao i ko je koga više uvrijedio, ko se više žrtvovao, više podnio, više uradio…

Ne sjećam se kako brat i ja završismo obučeni pored majke koja je u ruci držala neku mini putnu torbicu . Na stepeništu naše novosagrađene kuće stajali smo mi koji kao negdje odlazimo i otac koji kao tu ostaje.

Jer, majka ne može više durati „sva ta poniženja, zanemarenost, nezahvalnost, podrazumijevanje svega, odsutnost i ostale izgovore prezaposlenog čovjeka“. Tačka!

dijete

Dijete je u stanju da osjeti ozbiljnost siutacije iako nema pojma šta je to o čemu roditelji stvarno raspravljaju. Shvatajući da prvi put čujem pravu svađu svojih roditelja i da uz to još stojim obučena uz majku koja kao negdje ide i ostavlja svog muža, a moga oca “da Nailovoj materi dolazi u ta gluha doba noći” počnem balansirati tako što se istrgnem iz njene ruke pa priđem ocu, zagrlim ga i počnem plakati. Vidim i njemu su pune oči suza. Nekako tužno, preko mene je upitao majku:
– Kako možeš? To je sada čisti tvoj hir.

Ona mu vrati istim tim pitanjem.
– Kako ti možeš? Zar tvoje ponašanje sve ovo vrijeme nije čisti hir? Tebe su tvoja rođena djeca željna.

Tu, na tom visokom stepeništu odjednom se osvijestio i moj mlađi, pospani brat koji je vidjeviši da ja plačem shvatio da bi to trebao možda i on učiniti pa je nekako prepisivački zaplakao par tonova više. Majka, sva u suzama uze nas za ruke i krenu prema izlazu. Upitah je: Kuda idemo?

Ona prošaputa:
– Idemo u Beograd, dajdži. I on mi je zadnji put kad je bio ovdje rekao da sam sebi previše dozvolila i da sam se pretvorila u sluškinju. A nisam… nisam u sluškinju, u budalu sam se ja pretvorila.
Otac joj priđe još jednom, uhvati je za ramena i reče blago i potreseno:
– Niko od tebe ne očekuje toliko žrtvovanja. Ti si jedina koja to zahtijevaš od sebe. Niko te ne pravi budalom, a ni sluškinjom. Sad si na dobrom putu da to uradiš sama sebi i da upravo to napraviš i od sebe i od te djece koja to ničim nisu zaslužila. Vrati se u kuću da razgovaramo. Pretjerao sam, ali…

Ona ga je samo pogledala i izašla sa nama u mrklu noć. U dvorištu je zastala i okrenula se oko sebe. Brat je šutio, a ja sam tiho jecala. Rekoh joj:
– Hladno mi je!
Ona me prigrli uz sebe. Osjetila sam da je njoj hladnije. Tresla se k’o prut. Opet ponovih:
– Meni je jako hladno! I tebi je.

Kako se otac opet stvorio kod nas, ne znam. Zagrlio je majku i ona se još dugo tresla na njegovim ramenima. Ja sam prigrlila brata i onda smo se svi vratili u kuću. Ponovo su nam obukli pidžame, smjestili nas u krevet i zašuškali jorganom. Nakon prvobitne buke i drame sve sljedeće radnje odrađene su u nekoj sablasnoj tišini. Dugo mi je bilo hladno te noći i dugo nisam zaspala. Osluškivala sam zvukove iz druge prostorije. Tu i tamo poneka tiha rečenica doprla bi do mojih ušiju. Bilo je očigledno da se vika neće ponoviti.

Okrenuh se na drugu stranu kreveta, zašuškah jorganom do brade i pomislih nekako tužno: Sranje, opet ne vidjeh Beograd!

Tako sam naučila da nikada u životu ne možeš dva dobra sastaviti.

Ostavi komentar