Fama o Rock školi u Mostaru širi se izvan granica i ovog grada i Bosne i Hercegovine. Tako je u grad na Neretvi stigla jedna mlada francuska novinarka i prenosimo njene impresije.
Mostar u Bosni i Hercegovini poznat je kao podijeljeni grad. No, suprotno nacionalističkoj segregaciji koja je od rata definirala zajednicu, Mostar Rock School udružuje mladost od 2012. godine, proizvodi neke od najvećih talenata nacije i vraća više društvene kohezije nego ikad od rata.
Tako počinje priča mlade francuske novinarke Alizée Gau, čija je specijalnost posvećenost pitanjima suživota, pa putuje svijetom kako bi skupljala primjere o inicijativama izgradnje mira u zemljama nakon rata.
Svoje čitatelje o mostarskom iskustvu upoznala je u kratkom podsjetniku najprije na povijest nasilja i političku pozadinu razdvajanja Mostara od početka 1990-ih i rata u BiH, te na današnje stanje separacije, a onda krenula u Mostar Rock School.
Ovo je nastavak njene priče.
Četvrtak navečer u Mostaru. Puste ceste i letargične građevine u potpuno mirnom gradu diskretno skrivaju događaje samo nekoliko stotina metara od središta. Jedini zvukovi koji se čuju dolaze od vrata koja se povremeno otvaraju i zatvaraju, vrata na zidu velike, dobro izolirane zgrade. Na stražnjoj strani, u sobi, usred kovitlaca cigaretnog dima i treperavih reflektora, skupina glazbenika svira za malu publiku. S beskrajnim entuzijazmom, četiri tinejdžera izvode indie rock pjesme. To je Mostar Rock School, škola koja želi iskorijeniti nacionalizam.
Orhan Maslo, osnivač Mostar Rock School, imao je samo 17 godina kada je završio bosanski rat. Pridruživši se bosanskoj obrambenoj vojsci u dobi od 14 godina, bio je jedan od najmlađih vojnika u zemlji. Dolazak nekoliko međunarodnih kulturnih organizacija u postkonfliktni Mostar omogućio mu je da otkrije svoju strast za glazbom, osobito za sviranje udaraljki.
Imao je 28 kada se priključio Dubiozi, a Yugoslav rock band (ostavili smo ovaj original teksta, kao ilustraciju koju ne treba opisivati, op. redakcije), što je označilo početak njegove internacionalne muzičke karijere.
”Bili smo stalno u pokretu, putujući iz jedne zemlje u drugu. Kad sam bio na pozornici, bio sam sretan. Ali za vrijeme dugih vožnji autobusom, često sam se čeznuo za Mostarom. Osjećao sam potrebu da se vratim i učinim nešto za svoju zemlju”, priča Orhan.
Dakle, napustio je bend i vratio se u Bosnu kako bi otvorio školu interkulturne glazbe. U junu 2012. dobio je prvu skupinu polaznika (osam mladih muških i ženskih glazbenika), s kojom je krenuo na izlet u Skoplje s jednim ciljem: ponovnog povezivanja. “Isprva je bila hladna i napeta atmosfera. Muslimani su sjedili naprijed u autobusu, katolici u zadnjem dijelu. Sjedio sam u sredini, pričao priče o svojim iskustvima na turneji. Razgovor je postao lakši, a do trenutka kada smo imali prvu pauzu na putovanju, stvari su bile drugačije.”
Nekoliko dana kasnije vratili su se u Mostar, promijenjeni nadahnutim muzičkim druženjem. I svi su rumorili o Mostarskoj školi. Već u jesen otvorena su nova mjesta, škola je primila 90 kandidata i danas svake godine prima 100 studenata iz Mostara i susjednih gradova.
“Svaka školska godina podijeljena je na pet ciklusa”, objašnjava Orhan. “Prije novog ciklusa grupe se razdvajaju i ponovno grupiraju tako da se svi upoznaju i sviraju.”
Etnički paritet sada ovisi samo o glazbenom ukusu pojedinca. Svake godine škola organizira predstave i kampove u 18 gradova širom zemlje. Ali ovo nije kraj Orhanove ambicije. Njegov sljedeći projekt je stvaranje mobilne Rock Škole, uz redovite glazbene radionice u Mostaru.
Iako neki mladi ljudi nađu svoje mjesto u ovoj školi rocka, koja im je kao drugi dom, mnogi iz kruga njihovih obitelji prijatelji teško razumiju zašto je tako. “Neki od mojih prijatelja ne shvaćaju šta ja tamo radim, zašto se miješam s muslimanima”, objašnjava jedan od polaznika škole.
Njihove obitelji su patile tokom rata, a to dovodi do snažnih osjećaja. Neki studenti prestanu pohađati zajedničku školu zbog pritiska kod kuće. “Kada se pritisak njihove okoline pojača, neki učenici prestanu dolaziti ljeti, a ponekad i čitavu godinu”, potvrđuje Orhan Maslo. “Drugi se vraćaju. S vremena na vrijeme ohrabrujem roditelje i objašnjavam im da se ništa s njihovim djetetom neće dogoditi s druge strane grada.”
Obitelji svih učenika moraju sudjelovati na školskim koncertima. To rezultira čudnom kemijom i živopisnom atmosferom između bosanskih Muslimana i hrvatskih katolika koji dolaze podržati svoje potomke. Na trenutak, učini se da se sve vratilo na ono što je bilo prije rata.
Ali, Bosna je daleko od iscjeljenja rana i još uvijek se bavi etničkim genocidom devedesetih godina. Sadašnji nacionalisti još uvijek pokapaju prošlost, a zemlju će trebati nekoliko desetljeća da se prevladaju podjele koje su integrirane u mnogim zajednicama.
No, Mostar Rock School djeluje kao svjetionik uspjeha, podsjećajući mlade da je prevladavanje tih podjela moguće.
