Cooltura Priče

Glas.ba priča: Krkan

man

Mediha Selimović portret
Mediha Selimović

Jedan moj komšija (neću reći kako se zove jer će svi znati da je to Nevresin muž, a Fahretin otac) bio je klasičan primjer krkana.
A, krkan… krkan je uobičajena forma rasprostranjenog muškog bića iz prošlih stoljeća čiji se korijen kvalitetno proteže i dan-danas i koji će sigurno egzistirati i u svim budućim kosmičkim životima i dimenzijama. Dao Bog da mi je ova procjena pogrešna.

Krkan, kojem neću reći ime zbog njegove žene i djece jer su nedužni u cijeloj priči, bio je, onako, baš neotesan. Surov i grub.
Zarobljen u svom oholom svijetu baš kao plodna, a neobrađivana zemlja koja cijelog svog života rađa neiscjeljivim korovom.
Čim bi progovorio, normalan iliti smiren čovjek bi poželio da mu pukne šamar.

A što želja za šamarom veća to bi i Krkanova volja da provocira, vrijeđa i naklapa bez smisla i cilja bivala još užarenija i žešća. Nešto kao strast nezasita. Kao opsesija. Kao glad.

Ponekad bi široke narodne mase iz komšiluka s njim ubijale vrijeme i dokoličarenje u sparnim, ljetnim danima čekajući da se svi bumbari, svici, muhe zunzare i slijepi miševi oko naših glava povuku u svoje odaje pa da, napokon, mirno zalegnemo kao i svi zaslužni građani sela Mali Prašnjavi Sivi Lug.

Nije bilo teško zapodjenuti razgovor sa našim Krkanom. Dovoljno je bilo da izađeš u avliju i glasno kažeš:

– Aaaa, jest’ upeklo! Teška li dana danas!

I odmah, kao u nekom fantasičnom filmu, iz podruma ili ispod vinove loze i duda, odjeknuo bi Krkanov čupavi glas:

– Jebote dan! Nije do dana. Dobar je dan. Ljudi su govna. I ti si govno… šta si se stis’o? Piva tri dinara u Tisovcu!

Komšinica Radmila sto godina nije progovorila s njim jer je jednom svoju trogodišnju kćerku Maju ispiškila u ćošku dvorišta. Curica je poskakivala i govorila: Mama, piški mi se! Piški mi se!

Radmila je shvatila da je do poljskog klozeta iznad Stipine kuće podaleko i da će se dijete upiškiti u gaće na toj dugoj relaciji, pa je brže bolje čučnula s njom uz živu ogradu. Živa ograda se nalazila ispred visokog jablana i Krkanove drvene tarabe.

Dok je dijete piškilo, odjeknulo je jedno gromoglasno:
– Meni ste našle okretat’ tu guzičetinu da gledam! Pizda vam materina. M’rš u Makedoniju nazad, pa pišajte po ogradama, smlate jedne buljave!
Maja se toliko uplašila da je vrisnula i spala sa svojih dječijih nogu, a Radmila je, dižući svoje isprepadano dijete sa zemlje, uspjela da dobaci, skoro bez daha:
– Sram da te bude! Pa, ovo je dete! U što si tolike godine sprdio, besni čoveče!
– Šta ako je dijete? Meni tu guzičetinu okrećete, pizda vam materina!

Radmila se povukla. Muž Nikola je bio na terenu. A i da je bio tu, ne bi imalo smisla raspravljati sa Krkanom. Jer, Krkan je uvijek bio glasniji, snažniji, nedostižniji i ispravniji. Dotaknuti oholost i suprostaviti joj se, u pravom smislu riječi, mogli su samo oni koji su od istog tog – krkanovskog ćerpiča – satkani.

Krkan nije posjedovao lijepe riječi u svom rječniku. Ne sjećam da je nekada za nekoga rekao nešto lijepo.
Sve komšije su imale svoja (a njegova) imena koja su ponekada samo Krkanovi ukućani mogli razumjeti. I oni koji se slučajno nađu u njegovoj blizini, pa shvate da upravo pokazuje prstom na Stipu govoreći:
– Eno, opet izaš’o onaj Puh.
– Vidi, eno i one Krtice.
– Uh, da mi je onu Smlatu preko koljena. A prvo bi’ je u varkinu turio da se kisjeli dva dana.
– Šta ‘no vuče onaj Horoz?
– Nuto one Žvalje. Tri dana mi nije dobro kad je vidim.
– Opet se onaj Loko uzlok’o.
– Spuštaj mi tu roletnu, eno ih opet krmad u čvarke pretvaraju, Smradovi jedni! Pod prozor su mi to Skikalo mogli donijeti.
– Je l ‘no onaj Pacov kravatu turio preko sisa, poserem mu se u čehru seljačku!

Nekako, istovremeno kad je nabavio prvi crno-bijeli TV u svoju kuću od vječne cigle, propjevao je i Zdravko Čolić. Kako bi se pojavio na crno-bijelom ekranu, tako bi jedno od njegove četvero djece bez riječi skočilo i ugasilo televizor. Cijela porodica bi šuteći piljila u sivo-zelenkastu kutiju sa heklanom rukotvorevinom na vrhu, a Krkan bi neobuzdano urlao:
– Majku mu drekavičku! Vlah iz Vlahovića! I zato da im pretplatu plaćam! Mrš iz moje kuće, Drekavac ljigavi! Smeće jedno.

Lopta nije smjela preletjeti u Krkanovo dvorište. Znali smo… ako nam se omakne šut i ako lopta preleti preko njegove nakrivljene tarabe da je allahrahmetelje. Kasapio bi je sjekirom. Ono baš sa merakom. I onda tako raspolućenu bacao nazad u avliju iz koje je doletjela.

lopta

Sjećam se da je skromni budžet mojih roditelja oštetio za priličnu svotu novca svojom strašću za sjeckanjem tih okruglih, gumenih i letećih objekata zalutalih u svoju avliju ili baštu. Doduše, i nas djecu za mnogo dječijih radosti. Ako se već nismo plašili vlastitih očeva, Krkana jesmo – svi.

Moja majka, kojoj je dao ime Sedlaruša Ivanova (jer je Hercegovka koja je došla preko Ivan-Sedla), često bi uzdahnula u nevjerici ne znajući kako da se postavi. Raspravljati bi bilo nemoguće, svađati se takođe. Obično bi ga stavljali “na ignore”, što je njegov bijes pojačavalo još više. Jer, Krkanu je, u svim vremenima i prostorima, najveće poniženje ako ga ne čuješ i ne vidiš i ako ga tretiraš kao ustajali, memljivi i zagađeni zrak.

Ali, dok se to naučilo, valjalo je mnogo sjekirom rascijepljenih lopti i savršenih nadimaka “po mjeri čovjeka” prihvatiti u vlastitom dvorištu, preko klimave drvene tarabe i izraslog jablana.

Jednog dana koji je jako sličio svim onim danima u kojima je Krkan psovao sve živuće Puhove, Krtice, Smlate, Žvalje, Horozove, Loke, Krmad, Čvarke, Guzičetine i ostale Pojave… u njegovu avliju se, sa stisnutim i glasnim sirenama, uvezlo nekoliko automobila okićenih peškirima i karanfilima. Udavao je kćerku.

Mlada je izišla iz kuće u tamno ljubičastoj haljinici krojenoj, izgleda, po mjeri oca. Čula se i neka muzikica, bilo je i neko kolce, a krupni ćelavi čovjek rastezao je harmoniku iza rascvalog hadžibega dok su Puhovi, Krtice, Smlate, Žvalje, Pacovi, Horozovi, Lokadžije, Krmad, Čvarci, Guzičetine i ostale Pojave u komšiluku ostavljali sve svoje poslove želeći da preko tarabe mahnu i isprate mršavnu curicu – prilično ubijenu u pojam i predodređenu na čovjeka sličnog svom ocu.

Kad se pozdravila sa svima koji su joj mahali, prišla je ocu, glavnom Krkanu sela Mali Prašnjavi Sivi Lug. Otac je na sebi imao kariranu košulju zakopčanu skroz do grla i francusku kapicu, od koje se nije odvajao ni u tropskim ljetnim vrućinama. Nekako smušeno je pružio kćerki ruku kao jaran ili kao muško koje eto… ne bi smjelo dotaknuti žensko čeljade čak i kad je rođeno dijete. Ona je prihvatila očevu šaku, zatresla je… baš jaranski. Onda je iznenadno ispustila tu ruku i svojim mršavim tijelom upakovanim u tamno-ljubičastu haljinicu pala po ramenima svog oca. On je, sasvim neočekivano, podigao obje svoje ruke, prigrlio je i prislonio na grudi.. Nakrivio je glavu naprijed i zaridao kao neka ranjena divlja životinja. Dok je tu među njima odzvanjao krik, preko tarabe je odzvanjao muk.

Svi smo zanijemili od ta dva jecaja. I od Krkana koji plače, rida… sa kćerkom na grudima.
Sa glave mu je spala francuzica. Na ćelenki između dva ogromna uha ukazalo se neko udubljenje. Rupa veličine jajeta.

Majka je upitala Žvalju šta mu je to, a Žvalja joj je odgovorila da je on kao mlad čovjek doživio veliku nesreću u Rudniku. I da mu je tada raznešen dio glave, te da je imao nekoliko operacija poslije kojih je postao invalidski penzioner.
Poslije toga mu je umrla žena. Mlada skroz. Ostao je sa dvoje male djece i ubrzo se oženio ovom ženom koja bi, ponekada, s njim zajedno oštrom sjekirom presjecala naše lopte. S njom je dobio još dvoje djece. Jedno od njih bila je i ova kćerka koju je upravo ispraćao u novi život, a koju mu je poslije nekoliko godina Krkan junior vratio u istu tu avliju – polomljenu, modru, mršavu i zatupljenu jer mu je bila dosadna. Bila mu je nerotkinja, bila mu je glupa, stavljala je krompir u zamrzivač i bunila se što ga po cijelu noć nema kući. Smetalo joj je što u zoru dolazi pijan i ljut, pa je budi i govori joj da je obična Smlata.

Krkan je jednog dana umro od tuberkuloze. Prije toga su ga otpustili iz plućne bolnice u Travniku i poslali na kućno liječenje koje je trajalo samo nekoliko dana. Puhovi, Krtice, Smlate, Žvalje, Horozovi, Lokadžije, Krmad, Čvarci, Guzičetine, Pacovi i ostale Pojave iz komšiluka su na mjesnom groblju prisustvovali skromnoj dženazi. Mi, djeca, opet smo virili preko tarabe.

Guzičetina iz Makedonije tiho je upitala moju majku, Sedlarušu Ivanovu:
– Kako mu sve te tuge i bolesti nisu omekšale srce, draga Sedlarušo?
– Ne znam – rekla je majka. – Valjda je to tako. Nekom tuga srce skameni, a nekom je omekša. Njemu je, Guzičetino moja, bilo najteže. Samo je on znao kako je teško živjeti sa kamenom u grudima. Neka mu je rahmet duši. Kutaris’o se svog belaja i svoje ćudi.
– Neka mu je pokoj! – dodala je Guzičetina.

Mene je bilo strah da se, u tom trenutku, na sve nas obruši neki komad zemlje iz kabura i da preko mjesnog groblja počne odzvanjati:

– Nije meni rahmet, a još manje pokoj duši, Razvratnice jedne. Ja sam se tek rodio. Ovo su moje babine! Jebo li vas voz koji vas ovdje dovuče preko Ivan Sedla i iz te ciganske Makedonije! Mr’š u svoj kamen i svoje šatore!

Ali, ništa nije odzvonilo. Samo neka opora tišina.

Poslije bi Krkanovim unucima, iz iste te avlije, preletjela lopta u naše bašte. Taraba je i dalje bila nakrivljena. Jablan je bio jako visok i pustio je korjen i naše dvorište, te tako razorio cijev od kanalizacije. Govna su izvirala iz zemlje, pa samo morali zvati “Vodovod i kanalizaciju” da sanira tu havariju. Govna su nakon par dana kopanja vraćena u ispravnu i novu cijev da i dalje nesmetano plutaju svojom govnjavom putanjom.

Svi smo bili sretni što to govnoproliće Krkan nije doživio, iako o tome nismo naglas pričali. Sjekira je ostala zakopana. Nikom više poslije njega nije palo napamet da je iskopa i da njome presječe jednu loptu. I drugu, i treću… koju su njegovi unuci razdragano prebacivali u tuđe avlije.

Čak ni njegovoj ženi koju je Krkan naučio kako se to čini.

Ostavi komentar