Piše: Mediha Selimović
Imali mi u komšiluku jednu Raspuštenicu. Ko ne zna šta je raspuštenica… Glupost, svako zna da su to one žene koje se rastanu od svojih muževa.
Imali smo mi u komšiluku i jednu Udovicu. To su one žene kojima umre muž. I to ne treba guglati, svako zna šta je udovica.
I jedna i druga su imale skoro identične živote, kakve obično imaju samohrane majke (a, svi znaju šta su samohrane majke – to su, valjda, one žene koje se same hrane majčinstvom).
Razlika je bila u nijansama. Udovica svog pokojnog muža skoro da nije ispuštala iz usta (faktički nikad ga nije ostavila na miru i u spokoju) dok Raspuštenica svog nikada nije spominjala. Tako gledajući nije bilo logike da ova što je sahranila muža bude udovica, jer je muž od raspuštenice bio nekako mrtviji.
Još tada sam shvatila da niko ne može pokopati čovjeka onako kako to učini jedna raspuštenica. Rijetko kome kao njoj može poći za rukom da od živog napravi mrtvog čovjeka. I to tako da ga cijela mjesna zajednica u njenom prisustvu (ili najmanje 300 metara oko nje) ne smije ni spomenuti. Nejse!
Obje su, kako rekoh, živjele same. Udovičinog muža smo svi oplakivali ponavljajući za njom kako je bio neponovljiv i kako se takvo stvorenje neće roditi još jednom na ovoj kugli zemaljskoj.
Shvatali smo njeno mantranje i to kako joj nikada ne bi palo napamet da sebi potraži nekoga za onaj famozni suživot (šolju čaja pod stare dane, klasično kako si – dobro si, ko te – na-ta-ko-te i ho’š jest’ – nemoj jest’, cijelu si mi noć hrk’o, oka ne sklopih – hrčeš i ti lutko, konj ti ravan nije, obuci deblju jaknu – daj da ti izmasiram leđa) jer to sve niko ne bi mogao činiti onako kako je činilo to njeno stvorenje, taj dobri čovjek koji mrava zgazio ne bi.
I poštovali smo je, naravno. Njena priča se uklapala u moralni kodeks naše kasabe u kojoj je žena sa maramicom u ruci rado viđen gost. Miriše na milost. I blagost… I zaista, teta Udovica je tako nekako i zračila. Stalno je bila na ivici suza i stalno je imala zakačenu maramicu na rubu jednog rukava.
O mužu Raspuštenic smo slabo šta znali. Tu i tamo bi se iza njenih leđa razvezla neka priča o njemu koji je… pa o njoj koja mu je… ali, kako će se priča završiti zavisilo je uvijek od naklonosti ka teta Raspuštenici. Nekada je ona bila heroj te priče, a nekada samo jedna opaka raspuštenica. Jer da je valjala, ne bi je ostavio i vucar’o se tamo sa onom nekom koja je nudila što ova nije imala za ponuditi.
Znači, sve je ovisilo od usta iz kojih priča ili trač ispada, tako da ne znamo ni danas je li Raspuštenica kriva što joj se muž kurvao dvije godine sa radnom kolegicom jer ga je ona natjerala na to svojim ponašanjem ili je on jedan obični mamlaz koji je ostavio ovakvu ženu zbog onakve smlate.
Čovjeka nisam lično upoznala, pa ne bih da griješim dušu. A, posebno ne bih da se igram mahalskog kadije.
Dok je teta Udovica uživala dobru penziju od svog pokojnog supruga, Raspuštenica je radila. Ne samo u firmi, ona je radila i onako: po kući, oko kuće, na djetetu, oko djeteta… jer taj neki živ-a-mrtav čovjek iz njenog predhodnog života nije plaćao alimentaciju. Nešto mu se nisu bile podudarile zvjezdice, a i nova djeca su bila važnija od ovog starog djeteta koje se samo-hrani uz samohranu mu mater.
Kad bi joj neko rekao:
– Ma ne bi ti trebala tako mlada i lijepa provoditi vrijeme samo u kući, u radu, sa djetetom nego se malo i sebi posvetiti i vezati se uz nekoga… jer teška je starost u samoći – ona bi odmahnula rukom i za razliku od teta Udovice poviknula:
– Ne dam svog rahatluka nikome!
Eh, šta je tu bio rahatluk, poslije onoliko rada i crnačenja, ne znam. Ono što znam da je teta Udovica u našoj mahali bila uvaženija gospoja od teta Raspuštenice. Kad je trebalo priskočiti i pomoći, te raskrčiti snijeg ispred ulaza, unijeti ćumur ili složiti drva prije se trčalo ka teta Udovici jer je njen suprug umro, dok je teta Raspuštenica svog otpilila ili je otpilio, pa je to bilo nešto kao voljom izabrano stanje koja izaziva manje sućuti i razumijevanja.
Samim tim što nije uspjela sačuvati brak i svog čovjeka, pa da jednog dana i sama postane udovica ili on udovac bilo je, u našoj kasabici odveć dovoljno za etiketu. I osudu, naravano… baš kao i razglabanja razna.
Ona je imala jednog bliskog rođaka (od strica sin) koji bi joj ponekad pomogao da unese ćumur, složi drva i koji bi dao koji dinarčić njenoj kćerki dok je išla u Gimnaziju… onako. Često bi svojoj rođaki, teta Raspuštenici, dok bi joj pomagao oko tih okolokućnih poslova govorio:
– Vala, ako ti ga ja ne nađem (to kobiva nekog čovjeka) nacrtaću ti ga.
– Nacrtaj ga sebi! Nek’ te prati kad ideš u ribe! – odgovarala je prijeko, dodajući:
– I nek’ tvoje kosti ispravlja kad te onaj išijas opet sa’fata!
Godine su prolazile onako kako godine oduvijek prolaze. Prebrzo, a dok ih živiš i tegliš k’o konj sve misliš da su se otegle k’o teravija. Udovica se, nakon pet-šest godina poslije muževe smrti lijepo oporavila i procvjetala. Ono što je prije odrađivao muž, pa poslije pola komšiluka, kasnije su sinovi. A, kad nisu oni mogli došla bi neka žena, obično novopečena raspuštenica da uradi i posloži kod teta Udovice, za pare. I da od toga onda samo-hrani svoju djecu.
Teta Raspuštenica se razboljela. Fasovala je tešku dijagnozu, udarajući od nemila do nedraga, od bolnice do bolnice… trudeći se da i takva samo-hrana i hrano-sama bude od neke koristi.
Jednom, dok je onaj isti rođak sjedio u njenom friško sapranom dvorištu, te sa svojom ženom ispijao kafu, upitala ga je sasvim iznenada:
– De ti meni reci što onako naprasito prestade tražiti i crtati mi onog nekog čovjeka za kuće i okokuće? Veliš, nema od nje ništa, gdje je – tu je!
– Pa, jest! – dodade rođak bez snebivanja. – Pravo da ti kažem, čekam da vidim hoćeš li se izvući.
– Ne čekaš ti ništa! – reče Raspuštenica mirno. – Vjerujem da više zagledaš po groblju kad odeš našima upaliti svijeću ima li tamo kakve prilike za mene. Ne moraš je ni crtati. Svi iscrtani i svi slika. Ali, ne zamjeram ti, Braciko. Ne zamjeram.
Tamo i jeste najbolji izbor! Što jest’ – jest’!
