Poslije prvog dijela priče o smrtonosnoj video igri koja se širi internetom i doslovno živote mladih, uglavnom tinejdžera, dovodi u opasnost, u ovom nastavku donosimo šokantne ispovijesti i video svjedočanstva.
Podsjetimo u najkraćim crtama.
Nova pošast na internetu, koja prijeti sigurnosti djece i tinejdžera, zove se “Plavi kit” ili “The Blue Whale Challenge”, riječ je o ”igrici” koja navodno potiče iz Rusije i zbog koje djeca u konačnici izvrše samoubistvo.
Sve počinje hashtagovima kao što su #f58, #f57, #wakemeup420 – ili “probudi me u četiri i dvadeset”, koji se unose na društvene mreže. Djeca u inbox 50 dana dobivaju zadatke – od najjednostavnijeg ucrtavanja kita na ruku do saomoubistva.
Internet je već pun jezivih zadaća, a o nekim slučajevima saomobistava već su objavljena svjedočenja u svjetskim medijima.
Priča o Filippu Budejkinu iz Podmoskovlja, administratoru jedne suicidalne grupe (koji je trenutno u pritvoru i prijeti mu kazna od 4 godine zatvora) i Renati Kambolini, studentici iz Ussurijska koja se priključila grupi i počinila samoubojstvo, ilustracija je svega rečenog u prvom tekstu o ”Plavom kitu”.
Prema riječima ljudi koji su ga poznavali, Budejkin nije imao prijatelja i bio je u jako napetim odnosima s roditeljima, pa je na internetu provodio sate. ”Filipp je bio jako povučen momak, niste iz njega mogli izvući niti riječ. Na ulici je izgledao potpuno odvojeno od ostatka svijeta”, svjedoči jedna njegova prijateljica.
Renata Kambolina je jednako tako imala problema s roditeljima. ”Oni me ne razumiju i samo me kritiziraju”, žalila se prijateljima. Njen profil na društvenoj mreži VKontakte je, u stvari, pun očajničkih vapaja upomoć: ‘Spavaj. Sutra će biti još gore’, ‘Doktore, ljudi me čitavo vrijeme izbjegavaju i zadirkuju’, ‘Doktore, imam problem, ne mogu se otvoriti ljudima’ – samo su neke od poruka koje je Renata objavljivala.
Ujutro 23. 11. 2015. Renata je nakon svađe s dečkom objavila selfie s vlakom koji prolazi u pozadini i tekstom: ”Nja. Zbogom.” Sutradan se na istom tom mjestu Renata bacila pod vlak. Uz napomenu: njena objava je prošla nezapaženo, a kasnije imala više od pola miliona ‘lajkova’.
Novinari nekih redakcija pokušali su iz prve ruke saznati kako se mladi uvlače u kolo ”Plavi kit”.
“Želim da igram igru”, napisao je saradnik Radija Slobodna Evropa, nakon što je napravio lažni profil kao petnaestogodišnja devojčica na popularnoj ruskoj društvenoj stranici VKontakte.
“Jesi li sigurna? Nema povratka”, odgovorio je tzv. voditelj igre “Plavi kit”.
“Da. Šta znači to da ‘nema povratka’”?
“Ne možeš napustiti igru kad je započneš.”
“Spremna sam.” Voditelj je zatim objasnio pravila.
“Svaki zadatak moraš marljivo ispuniti, i niko ne sme znati ništa o tome. Kad završiš zadatak, pošalješ mi fotografiju. I na kraju igre, umreš. Jesi li spremna?”
“A ako želim da izađem?”
“Imam sve informacije o tebi. Oni će doći po tebe.”
Prvi zadatak koji je lažna korisnica profila dobila jeste da utisne simbol igre “F58” na ruku. Fotošopirana fotografija je poslata, ali voditelj je prestao odgovarati. Tokom nedelju dana, saradnik RSE je uspeo da kontaktira nekoliko navodnih bivših i sadašnjih igrača i nekoliko voditelja.
“Ja sam tvoj lični kit”, napisao je jedan voditelj, objašnjavajući da se igra sastoji od 50 zadataka raspoređenih na 50 dana. “Ja ću ti pomoći da dovedeš igru do kraja. Poslednji dan je kraj igre. Ako umreš, pobeđuješ. Ako ne, mi ćemo ti pomoći. Spremna?”
Voditelj je tada obećao da će prvi zadatak poslati u 4:20 ujutro, ali dotad je njegov profil već bio blokiran, što se redovno dešava tokom igranja ove igre zbog velikog pritiska i praćenja koje policija na organizatore pravi.
Mediji tvrde da su i djeca u Hrvatskoj otkrila kako su dobivali zadatke. Istraživanje, pak, redakcije N1 o situaciji u BiH kaže da ni državno tužilaštvo ni FUP nemaju dokaze da su mladi Bosanci i Hercegovci igrali “Plavog kita”. No nema ni dokaza da su djeca sigurna.
“Ako se radi o masovnijem broju, onda je teško da jedna ili više osoba to koordinira. Postoje operativni sistemi, koji imaju mogućnost podešavanja roditeljskih kontrola i oni omogućavaju roditeljima da kontrolišu neke aspekte dječjeg ponašanja na internetu. Preporučio bih stranicu ‘Sigurno dijete’, na kojem ljudi pokušavaju širem stanovništvu objasniti koje su opasnosti i kako se zaštiti”, za N1 je rekao Saša Mrdovć, stručnjak za cyber sigurnost.
Dječja nadmoć u informatičkoj pismenosti mogla bi biti mač sa dvije oštrice.
“Najvažnija poruka za roditelje je da se potpuno izgubila razlika između stvarnog i virtualnog svijeta. Kada roditelji toga postanu svjesni, na pola puta su da riješe probleme. Oni imaju stav da su djeca na sigurnome u sobi, na njihovim očima za internetom, a dijete možda radi gore stvari nego što možemo zamisliti. Na internetu bi sve vrijeme trebalo pisati ‘roditeljska pažnja’. Roditelj bi trebao djetetu objasniti šta je to scena nasilja ili seksualna scena”, prenosi N1 riječi Tarika Smailbegovića, socijalnog radnika, KJU Porodično savjetovalište Sarajevo.
