Kako je skandalom koji je obilježio Laibachov ”Novi kolektivizam” i navodno spornom Balaševićevom pjesmom ”Stari orkestar” nestao Dan mladosti u osvit krvavih devedesetih.
Odmah poslije Drugog svjetskog rata, u Jugoslaviji je krenula Štafeta mladosti, simbolična palica koja je nošena diljem zemlje i završavala u Titovim rukama svakog 25. maja, koji je proglašen Danom mladosti i njegovim rođendanom (iako je rođen 7. 5.).
Uz taj dan u gotovo svim većim gradovima u zemlji priređivan je slet, svečani koreografski program na otvorenom, sa stotinama i hiljadama sudionika.
Centralni događaj dešavao se na beogradskom stadionu JNA, također kao slet sa hiljadama učesnika iz cijele zemlje. Za program su često muzičke teme pisali i izvodili mnogi slavni pop umjetnici (poput pjesme ”Jugoslavija” u izvedbi Laze Ristovskog i Zorice Kondža za Dan mladosti 1986.), koji su se povremeno pojavljivali i na posebnim rođendanskim programima za Tita i njegove zvanice.
Pored glavnog spektakularnog sletskog programa, u mnogim gradovima priređivani su koncerti, najčešće rock muzike. Tako, među ostalima, bilježimo da je 25. maja 1969. u zagrebačkom klubu Kulušić izvedeno finale takmičarskog višemjesečnog ”Pop maratona”, pa spomenimo da je prvu nagradu publike dobila šibenska grupa Mi, ispred izvođača kao što su Dinamiti, Korni grupa, splitski Delfini i Zlatni akordi iz Zagreba.
Iako nije izravno bilo vezano za Dan mladosti, organizator ovog događaja, SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije), dodjeljivao je i godišnju nagradu za najveća postignuća mladih stvaralaca u svim oblicima umjetničkog djelovanja i spadala je među prestižna državna priznanja.
Tu nagradu, pod nazivom ”Sedam sekretara SKOJ-a”, prvi puta je 1975. godine dobio i jedan rock muzičar, Marko Brecelj, budući pjevač grupe Buldožer, a u kasnijim godinama još Leb i sol (1978.), mariborska grupa Lačni Franz (1981.), ljubljanski Pankrti (1982.), novosadska Luna (1984.), beogradska Ekatarina Velika (1986.) i zagrebački Psihomodo pop (1988.).
I nakon što je Tito preminuo 1980. godine, Štafeta mladosti je nastavila da ide iz ruke u ruku miliona mladih ljudi od Triglava do Đevđelije, pod nazivom “I poslije Tita – Tito”, te uz zakletvu Jugoslavena da će istrajati na njegovom putu.
Sve do 1987.
Početak kraja bio je kada se dizajnerski studio ”Novi kolektivizam” iz Ljubljane (blizak grupi Laibach i umjetničkom kolektivu ”Neu Slowenische Kunst”) prijavio na tadašnji savezni konkurs za idejno rješenje štafete i plakata Dana mladosti i pobijedio.
Prema riječima jednog od autora, Romana Uranjeka, generalima i drugim predstavnicima tadašnjeg jednopartijskog režima njihova kreacija se svidjela, iako će se kasnije pokazati da je plakat kopija nacističkog plakata njemačkog umjetnika Richarda Kleina, na kojem arijevac drži zastavu sa naci svastikom. Slovenci su taj znak zamijenili petokrakom, njemačku zastavu jugoslavenskom trobojkom, a mjesto orla Trećeg Rajha zauzela je golubica.
Vremena za promjenu nije bilo i skandal je zataškan.
Na putu prema završnom sletu na stadionu, Štafeta je stigla i na rock koncert u hali Pionir (koja je otvorena uz Dan mladosti, 1973. godine), gdje su svirali Leb i sol, Džakarta, Zana, Valentino…
Uobičajeni vrhunac manifestacije, stadionski slet pod nazivom “Upalite svjetlo“, obilježio je još jedan neizrečeni skandal – pjesma Đorđa Balaševića “Stari orkestar“, koja je asocirala na prozivku na račun kolektivnog predsjedništva SFRJ, koje je tada upravljalo zemljom.
I to je bio kraj Štafete mladosti. Iduće godine nije putovala zemljom, na stadionu je priređen samo uobičajeni slet, ali ga je potom SKOJ sasvim ugasio.
