Kakav god odgovor bio, jedno je definitivno: ovaj planet sve više tone u ludilo. Ponuda je (pre)velika – terorizam, zavjera velikog kapitala, pohlepa, nemoralnost, otuđenost… i, eto, samo nam još ludilo iz ove priče fali.
Je li internet najveće dosadašnje dostignuće ljudskog uma ili najveće moderno zlo, odnosno sredstvo uz pomoć kojeg se ono danas iskazuje u neviđenim oblicima?
I jedna i druga teza imaju valjane argumente. Nejasno je samo gdje se jezičak na toj vagi trenutno nalazi ili gdje će prevagnuti u bližoj i daljoj budućnosti.
Dio ove slagalice je apsurd društvenih mreža. Osnovna ideja ‘povezivanja ljudi’ sve više se pretvara u suprotnost, u kojoj ljudi stiču hiljade virtuelnih prijatelja i gube stvarne.
Jedan pametan čovjek nedavno je javno rekao ”Lud je onaj koji ne vjeruje u teorije zavjere”. A one mogu biti u svemu oko nas u ovom novomilenijskom vremenu. Je li internet teorija zavjere? Jesu li društvene mreže teorija zavjere? Oboje s istim ciljem – kontrola i upravljanje masama.
Ne morate na društvenim mrežama objavljivati gdje ste, šta volite, šta ste jutros doručkovali. Nekada, nema tome baš toliko davno, ovdje je vrijedila tiha uzrečica ”OZNA sve dozna” (za mlađe neupućene čitaoce, iza akronima se krije Odjeljenje za Zaštitu Naroda, obavještajna služba bivše Jugoslavije). Danas je globalna uzrečica: Ako ne znaš, pitaj Google. Jedna od najfriškijih vijesti to itekako potvrđuje, a naslov glasi ”Google sada zna kada njegovi korisnici idu u dućan i kupuju stvari”.
Sada i konkretno o novoj teoriji zavjere.
Zove se ”Plavi kit” i ime je igre koju su 2015. pokrenuli anonimni korisnici ruske društvene mreže VKontakte (sa više od 410 miliona registriranih korisnika, peta je najpopularnija internetska stranica na svijetu!).
Njena pravila su da igrači moraju izvesti ukupno 50 zadataka (jedan dnevno), koji uključuju fizičko i psihičko samoozljeđivanje (probuditi se u 4.20 ujutro i pogledati strašan video, urezati oštricom kita na ruku, cijeli dan ni sa kim ne razgovarati, popeti se na visoku zgradu i pustiti noge da vise s ruba) i doći do konačnog – samoubistva, zahvaljujući kojem će igrač postati ”visoko razvijen” i ”slobodan” od svjetovnih briga, poput simbola igrice – kita koji se nasukao!!!
To je naluđa stvar za koju ste ikada čuli?! Sic!
Recimo, 18. 11. 1978. na američkoj farmi Jonestown samozvani propovjednik Jim Jones, osnivač i vođa ”Hrama naroda” nagovorio je svoje sljedbenike da se kolektivno otruju. Tako je umro 913 ljudi, među njima 276 djece kojima su roditelji vlastitim rukama dali smrtonosno piće, a najmanjima su ga ubrizgali u usta.
Slika tog neopisivog ludila sablaznila je cijeli svijet, a pogled na nju užasava i pola stoljeća kasnije.
Da, slika.
No, u priči o ”Plavom kitu” nema slike. Sve se dešava tiho, na internetu, u samoći nečije sobice, tek uz poneku ispovijest koju otkriju mediji i koja ne izaziva istu stravu kao slika ubijene mase. Iako je internetska masa puno veća.
Iako ”igra” (kakav sulud i ironičan pojam za ovaj slučaj) postoji već dvije godine, tek u zadnje vrijeme se pojavljuju prvi ozbiljni, alarmantni pozivi na uzbunu.
Zašto?
Osnovna pravila jednaka su kao kod svih kultova i sekti (i onog ”Hrama naroda”) – ”zadaci se trebaju izvršavati kakvi god bili” i ”sudionici o tome nikome ništa ne smiju reći”.
Tek prve otvorene grupe povezane s glavnom počele su otkrivati obilje depresivnih slika, citata o besmislenosti života i protesta protiv ciničnog svijeta odraslih.
”Stječe se dojam da su ovu igricu razvili iskusni psiholozi. Sve je učinjeno vrlo profesionalno”, kazala je za jedan hrvatski medij Anastasija Deljagina s Instituta za psihoterapiju i kliničku psihologiju. ”Općenito govoreći, djecu privlači bilo kakav misterij, posebice onaj povezan sa smrću. Nadalje, ako tinejdžer pati od ozbiljnih psihičkih problema ili trauma, ne čudi da ovu igru može odigrati do kraja.”
Časopis Elle je objavio da je Ministarstvo obrazovanja Francuske uputilo upozorenje rektorima svih sveučilišta, jer je ”Plavi kit” stigao do tinejdžera u zemlji. Također, francuski e-Enfance – organizacija koja štiti djecu od virtuelnog zlostavljanja – počeo je primati pozive zabrinutih roditelja čija su djeca naišla na igru. Prema medijima, francuski dužnosnici vjeruju da se radi o čitavoj kampanji, a ne o pojedinačnim slučajevima, ali ne znaju ko stoji iza toga.
Proučavajući statistiku i uzroke samoubistava među ruskim tinejdžerima, novinari su otkrili da je više od 100 djece, koji su počinili suicid između decembra 2015. i aprila 2016. godine, bilo učlanjeno u internetske zajednice povezane s ”Plavim kitom”. Istraga je privukla pažnju Istražnog odbora Rusije i nekoliko osoba se tereti za poticanje na samoubistvo.
VKontakte je na zahtjev istog odbora počeo brisati javne grupe i objave označene oznakama ‘plavi kit’, odnosno i ‘plavi’, ‘more kitova’, ‘igram’, ‘tihi dom’ i slično, te blokirati korisnike koji stavljaju takve oznake. Nakon toga je interes za igru pao, ali u februaru ove godine je Ruski javni centar za internetske tehnologije zabilježio novi rast broja objava s takvim oznakama, ovaj put na Instagramu – s jednom objavom u minuti!
O ”Plavom kitu“ se sve više piše i u Bugarskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Poljskoj, gdje je ogranizacija SafeNet, koja nastoji zaštititi djecu od štetnih online sadržaja, izdala je službeno upozorenje s objašnjenjem da se na lokalnim mrežama pojavila opasna igra.
Mediji u Hrvatskoj pišu da su djeca u ovoj zemlji primala naredbe da izvrše opasne i smrtonosne zadatke, piše se o tome u Srbiji, u Bosni i Hercegovini, dakle suluda, ubilačka igra na internetu postaje globalna pošast.
Šta činiti?
Problem koji svakako treba spomenuti zove se ”generacijski jaz”.
Nekada je on imao benigniju verziju, koja danas ima romantičarski prizvuk – roditelji nisu razumjeli svoju dugokose sinove, pa su ih tjerali na šišanje. Danas imamo nebrojene roditelje koji ne razumiju ni šta ni kako njihova djeca rade na kompjuterima, kako savladavaju labirinte po internetu i, i umjesto ”da pod stare dane uče nesavladivu tehnologiju”, radije ih puštaju na miru.
Drugi problem (bar u ovim krajevima) jeste školski sistem, trom u prilagođavanju sve zahuktalijim izazovima tehnologije. Škole nemaju ni kompjutere u svakoj učionici, nemaju stalne nastavne programe, nemaju odgovarajuće kadrove.
Ponegdje, makar to, imaju odgovorne i savjesne učitelje, pa se tako dogodilo da u jednoj zeničkoj osnovnoj školi ovih dana djeca budu upozorena na ”Plavog kita”.
Još je puno karika u ovom lancu, a važnu čine mediji.
Današnji brzi tempo i nova pravila žurnalizma u kojima je važno senzacijama privući publiku u borbi za svoj dio kolača, dovode do toga da se malom broju problema posvećuje stalna i studiozna pažnja. Taj isti tempo proizveo je i novu vrstu konzumenata, koji su se okrenuli novim tehnologijama i novim navikama – sve manje je onih koji su raspoloženi dugo čitati (pa nismo sigurni koliko vas je stiglo do ovog dijela priče).
Vratimo se sada uvodnoj tezi i pitanju je li i ”Plavi kit” dio neke veće zavjere ili djelo nekog novog ”propovjednika” i luđaka s moćnijim oružjem u rukama.
Voditelj ruskog Centra za istraživanje zakonitosti i političkog protesta Jevgenij Venediktov smatra da ”brojka korisnika igre nije nešto spontano ili rad jednog luđaka i da se radi o djelovanju velikog broja ljudi kojima se, najvjerojatnije, upravlja iz jednog centra. Kojeg? To je pitanje. To može biti ko god vam padne napamet, pa i zapadne obavještajne službe koje eksperimentiraju s načinima upravljanja masama”.
(u idućim prilozima na ovu temu donosimo neke ispovijesti koje su objavili svjetski mediji)
