U pojedinim razdobljima pop kulture, odnosno njenih sub-kulturnih ogranaka, pojedini modeli motocikla i limenih ljubimaca na četiri točka bili su jedan od njihovih znakova prepoznavanja. Ovo je priča o njima.
Harley-Davidson je od nastanka 1903. godine do današnjih dana vjerovatno najpoželjniji model za najveći broj fanova motocikla svih generacija i socijalnih grupa. U tom smislu se nije izrazito poistovjećivao s bilo kojom pojavom, ali je dugo bio povezivan sa sub-kulturom bikera i motociklističkih klubova.
Jedna njegova izvedba, poznata kao ””bobbers” ili ponekada kao “choppers”, imala je, međutim, direktniju simboličnu vezu sa rock muzikom.
Na jednoj strani je bila ‘tamna strana mjeseca’, kada je Harley bio zaštitni znak motorističkih bandi u Americi, među kojima su globalno najpoznatiji (ne)slavni ”Hells Angels”. U 1960-ima su bili usko povezani sa tzv. counterculture scenom, odnosno anti-establišment kulturnim fenomenom, poznatim po seksualnoj revoluciji, borbi za prava žena i eksperimentima sa psihoaktivnim drogama. ‘Anđeli pakla’ tada su bili uključeni u gotovo sva događanja na toj sceni, a neki članovi kluba imali direknu vezi sa liderima pokreta, kao što su Allen Ginsberg, Jerry Garcia i njegova rock grupa The Grateful Dead, The Beatles, The Rolling Stones ili poznati novinari Mick Farren i Tom Wolfe.
Kulminaciju te veze činio je Altamont Speedway Free Festival, 6. 12. 1969., kada su ”Hells Angels” bili angažirani kao security (što je bila uloga koju su često imali na kopncertima Grateful Dead i Jefferson Airplane) i premda ranije nije bilo nikakvih incidenata, ovaj put su, za vrijeme nastupa Rolling Stonesa, na smrt pretukli jednog posjetitelja festivala.
Harley-Davidsonov chopper bio bi, vjerovatno, zauvijek demoniziran zbog te povezanosti sa moto-bandama da se u ljeto ’69. nije pojavio film ”Easy Rider” (kod nas ”Goli u sedlu”) sa Peterom Fondom i Dennisom Hopperom u glavnim ulogama. S njima za upravljačem Harleyevog choppera i uz muziku Hendrixa, The Banda, The Byrdsa i posebno Steppenwolf (i njihove himne”Born to be Wild”), film je doživio ogroman uspjeh i popularizirao chopper do te mjere da su ga svi bikeri svijeta htjeli imati.
Pojava pod nazivom ”mod” je sub-kulturna scena koja je nastala 1958. u Londonu i fokusirala se na muziku i modu, a budući da su u početku slušali moderni jazz označeni su kao ‘modernisti‘.
Ovi davni preci današnjih hipstera su se u 1960-im okrenuli soul, R&B i jamajčanskoj ska muzici, a heroji su im bili izvođači kao Skatalites, Owen Gray, Derrick Morgan i Prince Buster, američke rhythm and blues zvijezde Bo Diddley i Muddy Waters, te britanski R&B/rock bandovi The Rolling Stones, The Yardbirds, The Kinks, The Who, Small Faces, The Smoke itd.
Rekli smo da su modsi bili posvećeni i svojoj posebnoj modi, a jedna od ikona i njihov izraziti znak prepoznavanja bili su skuteri, najčešće modeli Lambretta ili Vespa.
U zlatno vrijeme hipi-pokreta, uglavnom su nestali sa scene, ali se krajem 1970-ih u Velikoj Britaniji događa mod revival, koji je uključivao relije sa skuterima, najčešće na lokacijama Scarborough i The Isle of Wight.
Ovaj povratak djelimično je inspiriran filmom ”Quadrophenia” (1979.), baziranom na istoimenoj rock operi grupe The Who iz 1973.
Tada su na sceni bili bendovi na čiji zvuk je utjecala mod kultura, kao što su The Jam, Secret Affair, Purple Hearts ili The Specials, čiji je stil označen kao Mod revival / New wave.
Vrlo je zanimljiva rana refleksija ”mod” sub-kulture u bivšoj Jugoslaviji, najvidljivije izražena filmom “Ljubav i moda” iz 1960. (prvi ‘nepartizanski’ film, kojeg je označila, među ostalim, hit pjesma ”Devojko mala”), a glavna glumica i prva domaća femme fatale, Beba Lončar, u sceni na Vespi, najprepoznatljivi je motiv filma i pokretač pojave prvih ovdašnjih fanova u popularnoj kulturi.
Poslije slavnih dvotočkaša, Harley-čopera i skutera, izdvojimo i dva četverotočkaša, koji su postali dio simbolike rock kulture, prvenstveno hipi pokreta.
Prvi je Volkswagen Beetle – oficijelo Volkswagen Type 1 – dakle, skraćeno, legendarna ”buba”.
Teoretski, u hipi komuni svaka osoba je ”generalista”, niko se nije izdvajao ni po čemu.
Budući da već ime Volkswagen znači ”narodni auto” i ”buba” je dizajnirana da bude mehanički jednostavan i pouzdan automobil, tako da svako ko ima osnovni set alata može naučiti da bude sam svoj mehaničar. Ova filozofija dobro se uklapila u hipi filozofiju primitivne egzistencije i otpora kapitalističkoj podjeli rada, pa je neizbježno ”buba” postala njihov zaštitni znak.
Volkswagen je hipicima dao mobilnost i to, kako smo rekli jeftinu i samoodrživu, pa je auto postao globalno toliko popularan da se u gotovo proizvodio samo sa nekoliko minimalnih modifikacija. No, stara ”buba” je otišla u povijest 2003., kada je prestala njena proizvodnja. U međuvremenu se, 1997. godine, pojavila ”nova buba”, sa većim dizajnerskim ambicijama i perfomansama, ali nikada se nije ni približila slavi prethodnika.
Volkswagen Type 2, odnosno kombi ili kamper, kako su ga još nazivali, proizvodio se od novembra 1949. do decembra 2013. godine, s tim što su ga u Njemačkoj prestali raditi puno ranije, a proizvodnja je nastavljena u Meksiku i Brazilu, odakle su izašli posljednji primjerci.
U Americi je kombi imao nadimak hippie-mobile, hippie bus, hippie van , jer je poput ”bube” postao ikona hipi-pokreta i ostao je to do današnjih dana.
Hipici su Volkswagenov mali kombi prihvatili iz istih razloga kao ”bubu”, dakle jednostavnog ijeftinog održavanja, ali uz vrlo bitan dodatak – ponudio im je instant rješenje kuće na točkovima.
