Piše: Duško Mimica
Proljeće.
Strašano nevrijeme se sprema.
Trebam kišobran, kabanicu, gumene čizme, toplo krilo, nadu.
Strah me je.
Volio bih da mi je 9 godina.
Kad bih mogao da biram neku godinu po volji da se ponovo vrati, ili pak da se ja vratim u nju, bez velikog razmišljanja bih izabrao šezdesetdevetu.
Zadnje ljeto koje ću provesti u kratkim hlačama. Nikad ih nisam volio i jedva sam čekao da napunim 10 godina, broj koji sam ja sam sebi uvrtio u glavu i da staroj kažem, dosta.
Smatrao sam to nekim sazrijevanjem, odrastanjem, pa makar u ljeto i sam asfalt gorio.
’69 je bila zadnja godina. Godina mene kao dječarca klikeraša.
Nisam imao potrebe da staru ubjeđujem kako sam izrastao iz kratkih hlača jer je na jesen te ‘69 otišla preko tadašnjeg biroa za zapošljavanje u Njemačku, kad je Tito granice otvorio. Na godinu i po. Eh šta je osamnaest mjeseci za jedan cijeli život.
Nedostajala mi je u svakom momentu.
Sestra, nejaka još da ostane sa nas dvojicom muških, otišla kod tete u Split da je čuva.
Preplakao sam cijelu Sarajevsku ulicu kad su odlazile. Ne mogu se sjetiti zašto smo ih pratili iz te ulice kad su i željeznička i autobuska stanica bile na suprotnom kraju grada.
Uglavnom sâm. Starog nije bilo doma po cijeli dan, grad se modernizirao, grijanje se uvodilo u stanove.
Kupio mi bonove za kafanu, nekada hotel Korzo i ja bih tamo svaki dan poslije škole išao na ručak, zajedno sa mamurnim polu svijetom koji je držao jedno brižno oko nadamnom. Od tada sam se uvijek osjećao sigurno i na svome, u birtijama, mehanama, kafanama. Prvi put čuo za pače, tagaru, tripice i ina jela što mamurluk liječe.
Likova šarenilo, od Nihe slikara do neradnika, od uhljuba do narodne mudrosti nosioca, od onih iz zgrada do onih iz kuća.
Naš dio grada Pišće je bilo intrigirajuća kombinacija stare čaršije, sa trošnim, vijekovima starim bosanskim kućama i građevinama novog poretka, socijalizma, gdje su stambene zgrade nicale.
Po Salki, karakterom, i to kakvim, Ameri su sletjeli na njegov kurac, a ne na mjesec. Čitavo ljeto te ’69, je rasprava trajala gdje li je u stvari Apollo sletio i kako će im Rusi jebat majku prevarantsku, kapitalističku.
Sva mala raja iz dvorišta je govorila kako će kad porastu biti astronauti ili piloti.
Sa kauboja i indijanaca u novo, napredno, atomsko doba. Valjalo je odrasti, ko je vidio astronauta u šorcu.
Samo da se stara vrati.
Špinat i nije loš kad je iz njenog tanjura.
Sljedeće godine sam već bio do ušiju zaljubljen u Ninu iz razreda. Poslije dođoše na red i Azra i Neda i Sonja (iako je bila 2 godine starija) kako da ih impresioniram u kratkim hlačama ili u bermudama?
Starija raja iz dvorišta, dok bi pili iza naše zgrade, pred kraj ljeta su spominjali nekakav Woodstock i kako je vrijeme došlo da se briše na zapad. Hamburg bijaše mama svih zapada.
U Njemačke majke idu , a ne momci, konfuzno sam ih slušao.
Te ’69 fasovah zauške, svezaše me za krevet sedam dana.
Čudne li boljke, kao što su bile čudne i sve druge, kako su ih odrasli zvali, dječije bolesti.
Htio bih danas da legnem kraj nje i odbolujem sve svoje zauške, boginje, šarlah, vodene kozice ispočetka.
Kad ovog proljeća ode, Bože ima li nade da će se i ovaj put vratiti, sa kaubojskim šeširom, parom pištolja, čudnim hemijskim olovkama, prvim farmerkama, pernicom što svijetli, adidaskama.
Dječak u dugim hlačama će je čekati.
Stajte mi dobro i uspravno.
