Glas.ba priča: Žena s konjem

Cooltura Priče

Mediha Selimović portret
Piše: Mediha Selimović

 

Sredinom ’60-tih godina kroz naselja su prolazili prodavci voća i povrća sa konjem i dva sepeta. Zavisno od sezone, prodavci su u svojim sepetima držali jabuke, kruške, šljive i trešnje… te su, hodajući polako pored konja, zastajkivali na ulazima u dvorišta naših kuća i uzvikivali:
– Prodajem kruške, jabuke… friške jerbasme, jutros ubrane, pitaj mater treba li ?!
Majke su obično izlazile iz kuća, noseći poveće šerpe i zdjele u rukama, prodavci bi kantarom odvagali kilu, dvije, tri… i istresali u posude koje bi im majke podmetnule.
I danas se ponekad sjetim jedne žene koja je stalno prolazila kroz Tetovo, Trokuće, Podbrežje i Brist. Bila je iz sela Bukovica. Naizgled, mršava žena ispijenog lica, laganog koraka, a brzog govora. Ni konj nije izgledao puno uhranjenije. Ona je prodavala uglavnom jerbasme, oskoruše i jabuke. Moja majka uvijek je kupovala nešto od nje. Žena se nije puno zadržavala, ponekad bi zamolila da joj napunimo flašu vode, jer mora još dugo pješačiti i poslije opet nazad.
– Djeca čekaju, a gdje je Bukovica? – rekla bi.
Bilo bi dovoljno samo da stane na našem ulazu i da za nekih pet minuta nastane mala gužva. Došla bi Ana sa svojom šerpom, Marija sa svojom zdjelom, Boja je znala samo raširiti pregaču u koju je, s obzirom na njenu konstrukciju, moglo stati nekoliko kila jabuka i krušaka. Tako bi, na veliku radost žene (a i konja) više od pola sepeta završilo u našim kućama.
Moja majka je bila emotivna žena. Mislim da ona i nije toliko voljela kruške, ali da ih je uvijek kupovala jer joj je bilo žao žene s konjem. Nju je jako interesovalo koliko djece ima ta žena, kolika su i od čega žive. Imala je puno djece, sedmero… bila je između njih mala razlika u godinama, svi jedno drugom do uha, neki su išli u školu, neki su bili još mali. Imala je i kćerku mojih godina. Muž joj je bio portir negdje, bavili su se zemljom, sijali, kopali i prodavali što se moglo odvojiti i prodati.
– Za brašna, brez otog se u zimu ne mere! – govorila bi žena.
– Nego, šćela sam te pitat… ako ti od te tvoje damice ostane kakve odjeće da joj ne mere više, skupi meni. Stid me bude ka’ka mi djeca u školu iđu, a šta ću Bože moj… ne mere kuja kera stić’! – rekla je jednom mojoj majci.
– Sačekaj! – reče moja majka i otrča u kuću.
Vratila se sa naramkom moje odjeće, pletenih suknjica, haljinica i džemperčića. Na vrhu je stajala jedna crvena haljinica koja je naprijed imala dva prišivena džepa i izvezenu patkicu. Kako to ugledah, rasplakah se.
– Ne dam crvenu haljinu! – rekoh kroz suze.
– Mala ti je i kratka! – reče mi mati.
– Nije mi mala, ne dam, vrati mi moju haljinu! – nastavih uporno.
Majci je bilo neprijatno, a osjetila sam i da je ljuta, jer mi je stisnutih vilica procijedila ono poznato:
– Idi u kuću!
– Neću u kuću, hoću haljinu!
Žena se umješa i reče:
– Pa ostavi joj kad tol’ko plače!
Valjda je i njoj bilo neprijatno. Majka ne htjede ni da čuje. Utrpa joj moje krpice i crvenu haljinicu sa dva džepa i patkicom, dodajući kako sam ja to sve prerasla, uze me ljutito za ruku i povede u kuću.
Povukla me za uši, klepila koji put po turu, naglašavajući kako je sramotim, te da sam jedno obično razmaženo derište.
Priupitala me kako me nije stid, jer djeca one žene nemaju ništa, pa znam li ja da je ona jutros ustala dok su svi spavali i koliko još mora hodati do mraka da im donese brašna, ulja i šećera.
– A ti cmizdriš zbog haljine koja ti više i ne može!
Bio je to kraj diskusije. Još sam malo stenjala i prestala.
Žena je još nekoliko ljeta prolazila, majka joj je uvijek nešto tutkala.
Nisam je voljela. Ni njene kruške, ni jabuke. Podsjećale su me na crvenu haljinicu sa izvezenom patkicom koju nikad nisam prežalila.

mahala
Ne sjećam se kako je žena s konjem i sepetima voća nestala iz naših života. Valjda se desetak godina kasnije kupovalo samo na pijaci. Znam samo da je više nije bilo.
Doduše, desetak godina kasnije nije bilo ni mojih roditelja. Mnogo toga je ostalo nedorečeno i neispričano do kraja.
Da su živi, možda bih ja nekad upitala majku zna li išta o prodavačici jabuka i krušaka koja je odnijela moju crvenu haljinu. Ovako, nemam koga upitati.
Prije nekoliko godina stojim pred kapijom zeničke bolnice. Došla sam da vidim jednu meni posebno dragu i važnu osobu iz istog tog djetinjstva. Javljeno mi je da se u bolnici upravo rastaje sa životom.
Znala sam da je mogu vidjeti još samo danas i nikad više.
Korak moj positan, ali ne želim da se poštedim. Hoću da se oprostim na svoj način, pa makar samo šutnjom. Znala sam da ona više ništa nije trebala, ali ja jesam.
Teškog koraka i još težih misli, stadoh pred zatvorenu bolničku kapiju.
– Posjete su zabranjene – reče mi uniformisani portir. – Zbog gripe. Niko ne može unutra.
Poče mi zujati u glavi.
– Nemoguće – pomislih.
Prevaliti toliki put i ne ući unutra zbog gripe! Stojim kao ukopana i razmišljam ko mi može pomoći. Imam prijatelja koji unutra rade, pa možda da nekog nazovem i učinim ono što ne volim činiti.
Mozak mi stao, plače mi se.
Iz portirnice izađe jedan čovjek, otprilike mojih godina, takođe u uniformi. Priđe mi i reče:
– Zdravo!
– Zdravo – rekoh.
– Jesi li ti Fadilova sestra?
– Jesam.
– Namire, eto mene za 10 minuta – doviknu čovjeku na portirnici.
– Pođi sa mnom, provešću te ja! – reče.
– Izvini! – rekoh. – Očito bih te trebala poznavati.
– Ma ništa, ja znam tebe i tvog brata. Brata viđam ponekad, tebe nisam vidio sto godina, al’ nisi se puno promjenila. Prepozn’o sam te.
– Jesmo li išli u školu zajedno?
– Nismo. Ja sam stariji od tebe, ali poznam vašu kuću i vas dvoje od djetinjstva. Prolazio tuda kad sam iš’o u školu i viđ’o vas. Mati mi pokazala i pričala uvijek o vama i o tvojoj rahmetli materi.
– A ko je tvoja mati?
– Moja mati je prodavala voće nekad, tamo od Tetova do Brista. Teško smo živjeli, a tvoja mati nam valjala, pa mi se urezalo.
– Je l’ to ona žena iz Bukovice, sa konjem?
– Jest‘, to je bila moja mati.
– Bila?
– Ja, bila! Rahmet joj duši. Borac je bila moja mati.
– I moja – rekoh. – Rahmet im duši!
– Kome ideš u bolnicu?
– Idem nečijoj tuđoj majci, koja bi mi ponekad zamijenila moju i koja će možda za koji sat ili dan takođe biti rahmetli. Nemaš pojma koju si mi uslugu učinio. Hvala ti, puno ti hvala!
– Nema na čemu, to je najmanje što mogu.
Pognute glave uđoh na odjel neurologije. Opet u onu istu šesticu, sobu u kojoj je ležala i moja mati. Da je kojim slučajem živa, sad bih joj se izvinila što sam plakala zbog one crvene haljine s patkom. Rekla bih joj da mi je žao i da sam u životu naučila zbog čega se smije plakati, a zbog čega ne smije. I svašta nešto bih joj sad rekla.
Ovako, udahnuh duboko i priđoh krevetu pored prozora. Žena koja je u njemu ležala sašila je puno haljina u svom životu. I onu jednu, od bordo samt-pliša za moj šesnaesti rođendan. Ne rekoh ništa. Ama baš ništa! U tom momentu je sve već bilo rečeno.
A, ja…ja sam stigla da uhvatim baš taj tren.