Datum izdanja: april 2017.
Izdavač: Take It Or Leave It
Žanr: rock, blues
Ocjena: 4
Pjesme:
1. Na cesti bola, 2. Ljubav je mašina, 3. Ovako i onako, 4. Mog’o bi’ da te zavolim, 5. Neko ide neko stane, 6. Ne moli me za ljubav, 7. Nepotizam, 8. Volim te ludo, 9. Kako kome, 10. Živim k’o pas, 11. Zlo i naopako, 12. Bez tebe, 13. Divlji i poseban, 14. Litar, dva
No Rules je rock bend iz Tuzle, koje je krajem 1999. osnovao gitarista, pjevač i autor Goran Čampara. Prvi album ”Pasje vrijeme” (Active Time, 2003.) donio im je 2004. godine u to vrijeme respektabilnu BH muzičku nagradu Davorin, u kategoriji “Otkrovenje godine – novi izvođač“.
Slijedili su albumi ”Probaj me” (Hayat Production, 2007.), u jednom izboru uvršten među pet najboljih albuma godine u BiH, te ”Homesick Blues” (Front Rock, 2010.), kao i uvrštavanje u nekoliko kompilacija koje su se pojavljivale u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji.
I koncertno je No Rules bio prilično aktivan, pojavljujući se na nekim većim regionalnim festivalima (beogradski Beer Fest, osiječki UFO, Mostar Blues Fest), a svakako najzanimljivije je bilo njihovo pojavljivanje kao predgrupe na koncertu legendarnih Deep Purple, 3. 11. 2007. godine u sarajevskoj Zetri.
Četvrti album grupa je planirala prema istoj dinamici ‘svake tri godine novo izdanje’, ali se on, pod nazivom ”Na cesti bola”, pojavio puno kasnije (i naslovom dosta toga objasnio). Naime, ni nagrade, ni izbori među najbolja izdanja, ni pojavljivanje pred 15-ak hiljada ljudi grupi nije donijelo nikakvu drastičnu promjenu u karijeri, osim onoga zbog čega, danas i ovdje, mnogi i izdržavaju sva iskušenja sviranja rocka – uglavnom osobno zadovoljstvo, ali ne i egzistenciju.
Za sve pjesme novog albuma ”Na cesti bola” muziku, tekst i aranžman uradio je Goran Čampara, materijal je sniman tokom 2015. i ’16. u tuzlanskom studiju Pogon, producirao ga je i master uradio Dražen Mulaosmanović, a uz Čamparu (gitara, vokal) svirali su Sanin Imamović (solo gitara) i Bojan Divković (bubanj), koji su aktuelna formacija grupe, te kao gosti Dražen Mulaosmanović (bas gitara), Gordan Sijerčić (klavijature), Adnan Hadžić (bubnjevi 6,7,14) i Željko Jokić (truba).
Pažljivom čitaocu neće promaći da stalna postava nije kompletna. Da… na cesti bola nastajao je album. I, u konačnici porođen, šta nudi?
Kad god recenziram album iz nekog od žanrova koji su mi, sasvim osobno, već po defaultu bliski, a jedan od njih je rhythm&blues rock, uvijek sebi nametnem dodatno opterećenje kako da izbjegnem svaku naznaku subjektivnog favoriziranja.
Upravo No Rules je jedan od bendova čiji muzički stil je generalno taj jedan od mojih favorita. Uz to, njihovu predanost i posvećenost rocku jako cijenim, pa je to na vagi jezičak više. U tom smislu, ničija recenzija mi ne bi trebala, preslušao bih album s osjećajem ugode, probrao nekoliko tema kojama ću se često vraćati (malo sam albuma otkrio na kojima su ama baš sve teme dugotrajno zanimljive) i mirna Bosna.
Nekoliko favorit-pjesama odmah sam našao: ”Ovako i onako”, ”Neko ide, neko stane”, ”Nepotizam”, ”Kako kome”, minimalistička ”Litar, dva”. Nisu one naglašeno bolje od ostalih (i obratno), jednostavno su legle.
Cijeli album nije izašao iz standarda žanra, pa vam ”Na cesti bola” neće otvoriti nove muzičke horizonte. Teme o kojima Čampara pjeva jednako su opore, cinične i angažirane kao na ranijim albumima (autor stvarno umije stvarati efektne slike), ali su brojevi muzički ublaženiji, manje sirovi od nekih njegovih prethodnih aduta. Valjda je, poslije svih tih silnih kilometara na svim svojim cestama boli, povjerovao da bi ‘ploča’ tako mogla biti mrvicu komercijalnija. Sic! Opet se ništa promijeniti neće.
I tu leži osnovna zamjerka albumu. U cjelokupnoj tonskoj slici fali mi više produkcijske punoće i energije, zvuka koji razvaljuje, basa i bubnja koji se ‘tuku’ sa gitarama. Prije dvadesetak godina to bi bila vrlo solidna produkcija. Danas – uz puno više podignutu ljestvicu i uz zvuk kakav imaju, recimo, Škrtice (da ne izazim iz okvira žanra) – razlika se osjeti.
B.K.
