Maske su pale i sada je svima jasno da Bob Dylan nema više inspiracije za studijska izdanja te da stvaralačkom pristupu zadnjih par godina prilazi linijom manjeg otpora.
Obrade kao takve nisu problem sam po sebi – mnoge od najboljih obrada svih vremena baš su obrade Dylanovih pjesama – ali kada se s njima pretjera i ode u krajnost, onda možemo samo citirati jednu staru Dylanovu pjesmu: “Beyond here lies nothin’“. Ono što je potrebno je neka nova “All Along The Watchtower” za nekog novog Jimija Hendrixa.
“Sada kada sam proživio sve o čemu govore te pjesme, razumijem ih puno bolje i mogu ih doživjeti onako kako treba” reći će Dylan, a mi možemo još samo podsjetiti da obrade nisu razlog zbog kojeg je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Ovako je Stjepan Vrečko za Muzika.hr ocijenio Dylanovo najnovije izdanje, trostruki album ”Triplicate”, a integralni tekst možete pročitati ovdje.
Vrečkovoj konstataciji nema se šta ni dodati ni oduzeti, a nekako se neizbježno nameće još tvrdnja da Dylanove godine života ne moraju biti uzrok ovome, ali zamor svakako može donijeti (pre)velika produkcija.
Evo jedne usporedbe: Dylan ima 75 godina, dok je Leonard Cohen u svojoj 82. godini, neposredno prije nego je zauvijek otišao, objavio vrlo hvaljeni album. S druge strane, u samo nekoliko godina dužoj diskografskoj karijeri, Dylan je snimio 38 studijskih albuma, a Cohen gotovo tri puta manje, ukupno 14.
Foto: Rolling Stone
