istina i ja _hands

Glas.ba priča: Istina i Ja

Cooltura Priče

Duško Mimica
Piše: Duško Mimica

Teške li rasprave, ima tome par dana.

Ja i Istina, od nas sve započe. Žestoko.

Nije se znalo ko kome manje vjeruje; ja njoj, Istini, ili ona meni.

Stavih cijelu bocu na stol, da se ne bi zamarali svako malo runde naručivati. Pođoh joj dijalektički objašnjavati moje viđenje stvari, kratko, jasno, argumentativno. Uzalud. Nije prvi put. Držala se čvrsto, surovo, nepokolebljivo. I dalje misli da su vrata u domu Karamazovih bila tvorena…

Laže.

Da dragi, štovani moji, lagala je, na sva usta; u neviđenom čudu se nađoh. Potpuno iznerviran njenim poimanjem svijeta, ljubavi, mornara, potoka, morala, duše, vjetra, zatjeram je u psihodeličnu vražiju mater.

Sudbina naiđe nenajavljeno, pridruži nam se na po jednu. Koji haos, koji vatromet od uzvišenih glasova.

Sudbina ko Sudbina. Ostarila, izborana, staložena, mirna, na ivici ravnodušnosti, odavno zapisana.

Svojim jednoličnim, skoro uspavljujućim glasom, dovodila je Istinu do ludila. Ni Ja nisam imao strpljenja da je slušam do kraja, prekidao bi’ je u pola rečenice. Teško mi je bilo shvatiti da li je nadmena ili je naša diskusija ne interesuje uopće. Oživjela je tek kad meza dođe, na račun kuće. Bilo je svega, od pršuta i sira, do bureka šarenoga, suhovine, ruske salate, kuhanih jaja.

Istina se ni tada nije mogla zaustaviti. Punih usta pričala nam je o meni, mojim promašajima, grijesima. Sudbina se skoncentrisala uglavnom na pršut, samo bi po nekada uskočila sa svojim nostradamuskim pričama o neizvjesnoj budućnosti.

Ja ni na nebu ni na zemlji. Pušim istinu, ispijam sudbinu. Paranoja.

istina i ja _walking

Pokušavam dozvati Nadu kao spasenje. Ona opet mliječne puti, lagana koraka, maglovita, tajnovita.

Sad je ovdje, sad je…

O, da, zaboravih napomenuti – pridružila nam se Nada u pravom momentu, da začepi usta Istini, da proba da zavede Sudbinu.

Bila je Nada pravi maher, koliko njih žednih se napilo sa njenih varljivih usana. Vrag bi ga znao, bolje je njega ne miješati u ovu paradigmu.

Oblijetala je Nada oko Sudbine kao Aska oko vuka. Sudbina je nije primjećivala, gledala je kroz nju. Nada duboko povrijeđena neuspijehom, odbijanjem, suznih očiju iščezne isto onako kako i dođe, blago i nenametljivo.

Neka, neka vidi, nisam Ja jedini koji je vrlo često kafkijanski ignoriše.

Nakon druge boce sve postade bezglavo, anarhično. Istina je polupijano grlila ravnodušnu Sudbinu nastojeći joj objasniti koliko joj je stalo do nje. Sudbina je jedva klimala glavom, Ja sam pričao sam sa sobom.

Fajront, uzviknu Vjera, koja nas je posmatrala nijemo iza šanka cijelo veče. Ja po običaju, platih ceh. Istina se zaputi prema noći. Sudbina ustade nevoljko, pogleda me razočarano i ode na počinak. Zamolih Vjeru da nam oprosti, nama, paganskim pijandurama, na bahatom ponašanju. Ona bez riječi nastavi pospremati za nama. Nazdravih joj laku noć.

istina i ja _keyhole

Probudi me Savjest u rano jutro.

Ustaj nesrećo jedna, urlala je Savjest na sav glas.

Mamuran zblanuto je pogledah, produžih ka kupatilu. Čuo sam je i pod tušem i dok mi je glava bila u WC šolji dok sam praznio sinošnje duhovno orgijanje. Nije prestajala cijelo jutro, nešto kao Istina sinoć.

Čista, neuprljana, poput bijelog lancuna što se suši na maestralu, pretvarala se ona, Savjest.

Čija si, moja sigurno nisi, odbrusim Ja,  šta ako si siroče, ratno možda? Zašto mene budiš?

Sjedoh za kompjuter. Savjest iščeznu u svom traganju za novim domom. Da, baš tako, jednostavno.

Vjera je na kraju bespuća, nju mogu svugdje da ponesem sa sobom.

Nedostajem snagu da bi se definitivno obračunao sa Istinom i Sudbinom.

Nada pozvoni, onako poštarski, dva puta, ne mrdam i mislim se kako je šteta što me nema.

 
Stajte mi dobro i uspravno.

1 razmišljanje na “Glas.ba priča: Istina i Ja

Komentari su zatvoreni.