Metropol Samo urbano

Teror zvan ‘’petica u školi’’

“Dobila sam peticu, mama, ali peticu bez greške!”, slavodobitno je umarširala moja kćerka u kuću nakon škole. Izvadila je test iz Prirode i društva i ponosno ga pokazala… Poučna priča za roditelje svakog školarca…

 

– Bravo, srce mamino! – podržala sam njen uspjeh, ali sam odmah postavila i pitanje:

– Izvini, zašto je toliko važno što je bez greške? Petica je petica!

Ali mama, to je prava, čista petica – viknula je ona.

Nisam htjela više da joj odgovaram, a ni da raspravljam sa djetetom, kako nebi pomislila da imam nešto protiv njene savršene petice. Neću je ni nagraditi, jer smo se dogovorile da su njene ocjene njen uspjeh i da smo mi svoje škole davno završili. Zabrinula sam se samo zbog toga, što ona već ovako malena na peticu ne gleda samo kao na ocjenu. Zašto je ta petica jača od one, koja uključuje poneku greškicu? Čemu težnja takvom savršenstvu? U redu je da djeca žele biti sve bolja, ali čemu to isticanje? Šta je sa djecom koja su dobila četvorku? I ona bi trebala biti zadovoljna sa vrlo dobrom ocjenom….

I dok tako razmišljam o dječijim kategorizacijama, zove me prijateljica koja ima gimnazijalku. I njen problem je velik, barem ja tako mislim.

– Sve je bilo u redu u prvom razredu, bila je sretna sa uspjehom 4,8, ali ove godine je užas. Ona nije zadovoljna ni jednom ocjenom manjom od petice. Stalno je pod pritiskom da sve stigne naučiti, da bi bila među najboljim učenicima. Doživjela je veliki stres zbog četvorke iz istorije, a test iz matematike donosi novu strepnju, jer zna da neće dobiti peticu, bez obzira na silno učenje. Uspjeh na polugodištu od 4,8 više nije dobar, jer nije 5,0. Pritisak je ogroman, ona je tužna, a mi, mi više nismo sretna porodica. Više se ne smijemo i želimo joj pomoći i pokušati objasniti, da ocjena manja od petice nije smak svijeta. Za nju ipak jeste, jer se ostali učenici rugaju onima koji dobiju slabiju ocjenu i samo pričaju o tome, šta i kako treba učiti.  I da, kada se razboli, niko nema vremena da joj uslika ono što su radili u školi, niko nema vreman da joj pomogne ili da nazove… – priča mi ona.

škola

Slušam nesretnu ženu i ne mogu vjerovati. Dal’ je to ono što i mene čeka? Ako je to tako, onda je to čista propast! Šta je bilo sa onim da učimo zbog znanja, a ne zbog petice? Da li iza tih petica zaista stoji znanje ili čisto bubanje za završnu ocjenu?

Veoma brzo sam dobila odgovor.

Kćerka naše rodice ide u sedmi razred. Kada sam je onako neobavezno pitala kako je u školi, istog trenutka sam zažalila.

– Nije bilo dobro u školi. Bila sam odlična, ali samo sa ocjenom 4,7. Nije 5,0!

Djevojčica samo što nije zaplakala, a ja sam ostala šokirana. Prijekorno sam pogledala njenu majku, misleći da ona stimuliše takvu štrebersku euforiju u kući.

– Ali znaš, ako nema sve petice, teško da će upisati Filološku gimnaziju, a to baš želi!

I da, onda se sjetim onog ludila oko prijemnih, bodovnih lista, prosjeka i hiljade đaka sa čuvenim prosjekom 5,0. Ako nemaš taj prosjek, u mnogim školama ne možeš ni pokušati….kakav začarani krug!

A nisu svi za sve, ne mogu svi imati petice, iz svih predmeta! A MORAJU, oni su stavili u svoje male glavice da moraju, jer takav je sistem. I stvarno, u praksi to tako i izgleda.

I ko onda može voljeti školu? Sve se svelo na takmičenje do petica, na druženje po peticama, na ruganje onima koji nemaju petice…

A to ruganje, nekada ima veliku cijenu.

– Moje dijete nije moglo izdržati pritisak u gimnaziji. Toliko se rastrojila, da je rekla kako ne vrijedi i da  se želi ubiti! Sva sreća pa je to rekla u agoniji, a mi smo se uplašili da će to možda iz očaja i pokušati. A pričam vam o djetetu koje ima prosjek 4,5. Pa, to je dobra učenica! Ali nije mogla u elitno društvo u svom razredu – priča očajna majka.

Ako mislite da su problem u ovoj zemlji samo loši đaci, onda griješite. I poslije ovakvih priča, više i ne znam ko je loš đak? Onaj što ima prosjek ispod 4,5 ili onaj što ide na popravni?

skolska djeca

Samo prije 25 godina

U mojoj gimnaziji su samo dva učenika sve četiri godine imala prosjek 5,0. Jedna od njih je sada doktorica, a druga profesorica italijanskog jezika. Ali, i mi ostali koji nismo imali prosjek 5,0, postali smo inžinjeri, ekonomisti, profesori, novinari…i družimo se, čujemo. I nikada se nije dogodilo, da neko nekome ne pomogne oko zadaće. To je bila sramota!

I ne vjerujem, da iza svih silnih petica stoji znanje. Kad armija mladih i dalje piše “neznam, dali”, formu pisma na papiru i ne poznaju, a bez skraćenica ne mogu funkcionisati. A istoriju pamte taman toliko, dok ne dobiju peticu. Slijedeće bubanje, briše predhodno znanje! Uz čast izuzecima.

E, tu smo! Učenici koji imaju prosjek 5,0 sve godine školovanja, su nadarena djeca, ona kojima to nije veliko opterećenje, oni su budući temelj neke naučne elite. Kod njih je znanje, jednako petica. Čemu pritisak da sva djeca budu takva? Da li možemo djecu spasiti od lažnog elitizma zvanog “super đak – 5,0”? Šta nedostaje učeniku koji ima 4,5 ili 3,5? I oni su savršeni, za neki drugi posao. Uostalom, evo vam primjer iz moje porodice.

Dečko je bio nemiran, padao na popravni u srednjoj školi, ispravljao ocjene. Upisao je vanredno pravo, pa prešao u redovne studente. Sada je uspješan advokat, veoma uspješan! Pa uvijek ima nade, ako se juri znanje, a ne petica!

Poslije svega, ne ostaje mi ništa drugo, nego da pitam: Djeco, da li se vi više uopšte, smijete u školi?

Izvor: Blic

Ostavi komentar