plaža, žena

Glas.ba priča: Sokić i crno pivo

Cooltura Priče

Mediha Selimović portret
Piše: Mediha Selimović

 

Bilo je to jedno ljetovanje od prije 15-tak godina.

Tučepi, gužvara i peškir na peškiru ispod guste hladovine. Ljudi zalegli k’o sardine u dozi.

Halid, srednjovječni Sarajlija, stenje naglas, govoreći:
– Jeboooo maaaajku, da me neko u Saraj’vu natjera da ‘vako ležim na kamenju cijeli dan i slušam ovu halabuku đe se svaki moron i cuko iznad mene strese kad izađe iz ove vodurine, razbio bi’ mu prnjoku za dva sata. Ovdje platio za to, jebooote… i još moram folirat ženi i djeci da mi je diiiiivnoooooo… Evo sam vam se spiš’o od divnoće! Jebalo vas divnooooo!

Vinko, Zeničanin u srednjim godinama koji živi i radi u Austriji, malo neurozan… pa kad se uzneurozi počne mu iz svakog damara tersluk izbijati, zakolutava očima kad god čuje ispred sebe zaleglu porodicu, odnosno mladi bračni par sa malim djetetom koje malo kmeči, malo vrišti, malo se smije, malo hoće u vodu, a malo neće ništa.

Tata malog djeteta, svako malo ga upita:
– Hoćeš li da te tajo nosi u more? A, hoćeš li malo sokića?

I onda nagne flašicu, ganja dječija usta, dijete pije, a tata uzvikuje:
– Bravo! Bravo! Pepi sokić! Pepi tatin sin! Bravo!

Za pola sata opet isti scenario.
– A, hoće li beba tajina malo sokića? Vidi, pepi sokić! Njam, njam!

Vinko šuti, steže vilice, pogled suzio i izoštiro… gleda dijete, gleda mamu, gleda taju… potpuno nesvjestan da i mi gledamo njega. Izraz lica je već onaj kojim se iskazuje nešto između gađenja i čuđenja i kojim se mladom, ushićenom tati ispred nas odašilje dimni signal koji glasi: Šonjo jedan šonjavi!

plaža, djeca

U neka doba kad se beba malo primirila, a mladi tajo zalegao da natankuje snagu za nove podvige, skoči Vinko k’o poplaha, otvori flašu ledenog čaja, prinese je ženi pod nos i povika iz sveg glasa:

– Jovanka, hoćeš malo sokića? Vidi, pepi sokić! Njam, njam! Pije Jovanka sokića… pije! Ako ne pije, nosi Vinko u more da ajkulice zameze… njam, njam!

Jovanka se brže bolje okrenula zabijajući glavu u peškir tako da svi mi koji smo pogledali u tom pravcu vidjesmo samo Jovankino dupe, noge i ramena koja poskakuju.

Nije, bogami, ni nama bilo baš prijatno. Pođosmo se praviti da ništa ne razumijemo, ali smijeh nas je odavao, te se svi kao po komandi pođosmo okretati na stomak po Jovankinom principu sprečavajući tako susret sa pogledima ljudi oko nas.

Vinko, mrtav-ozbiljan stoji stamenito u hladovini, nastavljajući:
– Vidiiii, niko neće sokića! Samo Vinko pije, njam, njam!

Par sa djetetom nije reagovao, pokupili su svoje krpice i otišli nakon pola sata, a mi se na tom mjestu raširili… dupli peškir i ležaljka, baška ruka, baška noga.

Ali, Vinko… Vinko se ni razbaškariti ne može. Duboko ga je ganulo to sjebuće muškog roda u globalu. Stislo mu se pravo, pa ni onaj ledeni čaj ne prolazi kroz grlo kako Bog zapovijeda.

I tako, razočaran i ogorčen… ode da kupi sebi pivo. Vratio se sa hladnom flašom, naštimao se, ležaljka je tu, poluležeći stav, naočale, šešir na glavi… Jovanka mu je prethodno namazala onaj kubik leđa, “Sokić” s bebom je nestao: ugođaj pur.
Povukao je poveći gutljaj iz smeđe pivske flaše, naglo bljucnuo i povikao iz sveg glasa:

– Vinko, magarče jedan! Kljusinooo! Mamlaze!

– Šta je bilo? – poskočismo svi. Ipak je čovjek autoritet. Metar sa dva, garant!

– Donio sam sebi crno pivo. Jebem ti budalu. Još k’o biva gled’o! Bir’o čo’jek. I onda mi kažu: Uči, Vinko, njemački! Jebo im ja mater! Đe ću ja učit njemački, ni mamin nisam savlad’o. Ni mamin. Nisam znao na maminom pročitat da na flaši piše da je pivo crno.

Pij sad crno, tovare jedno! Crkooooo! I ti, i njemački… i mamin jezik ti crk’o dabogda! I more im dabogda presušilo. Meni je najbolje bilo u Gornjoj Zenici na livadi. Ne može čo’jek bit normalan kad ga istrgneš iz prirodnog okruženja da jebe jež čaplju. Eto!

livada