Glas.ba priča: Svi moji psi

Cooltura Priče

Mediha Selimović portret
Piše: Mediha Selimović

Nikada nisam imala kućnog ljubimca. Lažem. Imala sam jednog kućnog ljubimca ali nije bio životinja. Mislim, nije bio tog roda.

No, nećemo o tome.

Dakle, klasičnog kućnog ljubimca u obliku psa, mačke, hrčka ili ptice nisam imala.

Kad sam bila mala ujeo me pas po imenu Beli. Ne znam zašto. Zaigrano sam se ljuljala na ljuljašci u dvorištu kod Rabe i Džemala iznad nenine kuće u Hercegovini. Njihov kućni ili okolokućni pas ljubimac (tada psi nisu hodali i spavali po kućama) je od četvero zaigrane djece u avliji izabrao da ujede baš mene. Beba je vrisnula, Adem je odletio po oca, a moj brat – nimukajet.

Džemal me brzo odvezao u ljubinjski Dom zdravlja gdje su mi očistili ranu i dali anti-tetanus. Majka se prestravila, nena mi salila stravu, a brat – nimukajet.

pas

Taj prvi pravi susret sa psom u mom životu bio je koban. Zato je pas bio jako lijep, elegantan, bijel… ali i hinjski agresivan i netolerantan. Ostavio mi je doživotni ožiljak na nozi i vječnu traumu.

Ipak, to mi nije smetalo da se po povratku u Zenicu zaljubim u jednog drugog psa koji je slučajno zalutao u naše dvorište. Bio je to ničiji pas… baš kao što ću i ja uskoro postati ničije dijete.

Taj pas je bio siv, olinjao i šugav. Nikada u životu nisam vidjela jadnijeg psa. Komšije i majka su ga tjerali, a on se svakog jutra vraćao i ja bih mu svakog dana iznosila nešto da jede. Ne znam da li je zbog hrane ili zbog mene ostao vjeran samo našem dvorištu. Svako jutro bi, unatoč grubim naredbama odraslih da se gubi odatle, mirno ležao ispod stepeništa i tromo me gledao svojim tužnim očima. Pojeo bi ono što mu dadnem i nastavljao da lješkari. On nije znao ni lajati čestito.

Majka je bila očajna. Od toliko pasa ja sam pred kuću namamila najšugavijeg, najdramatičnijeg, najdepresivnijeg i po naše zdravlje najopsanijeg psa. Zvala ga je Džukela. Ja sam ga zvala Džeki. Otac me nije toliko kritikovao što se zabavljam sa tako bijednim psom, prećutno je prihvatio moj izbor ali mi je naređivao da dobro operem ruke svaki put kad ga nahranim ili dodirnem.

Brat je bio – nimukajet.

Jednog jutra Džeki se nije pojavio ispod stepeništa. Nije došao cijeli taj ljetni dan. Ni sljedeći. Ni nakon sedam dana. Ni nakon mjesec…

Nestao je. Bez pozdrava, bez riječi. Nije mi ostavio ožiljak kao Beli, ali mi je slomio srce. Patila sam cijeli taj raspust, pitajući se gdje sam pogriješila i ko ga to može voljeti više nego ja. Meni nije smetalo što je bio onako olinjao, šugav i ružan. Pristala sam da dijelimo istu sudbinu, da s njim dijelim svoj obrok i da zbog njega perem ruke cijelog svog života. Moja ljubav bila je bezuslovna.

Tada nisam znala ništa o šintorima. I dobro je što nisam znala.

pas

Poslije toga se nikada više nisam zaljubila u psa. Ono što sam ja znala o toj psećoj sorti je: ili će te ujesti na pravdi Boga ili će te na istoj toj božjoj pravdi iznevjeriti, izigrati tvoje povjerenje i nestati.

Godine su prolazile, prolazila sam i ja sa godinama. Psi su lajali, karavani prolazili baš kao u priči. Sve do jednom.

Prije dvije godine u Zenici, na Pišću presreo me pas. Jedan od onih koje vabe lutalicama. Bio je crn kao gar. Iskočio je iza jednog kontejnera, zalajao i potrčao prema meni raširene čeljusti. Zadrhtala sam i čučnula ispred njega. Prošaputala sam samo:

– Nemoj! Plašim se.

Pas je zastao gledajući me pravo u oči. Imao je tužan pogled baš kao Džeki nekada. Ispružila sam ruku i pomilovala ga po crnoj, oštroj dlaci. Bio je jako prljav, ali ne i linjav kao Džeki. Djelovao je inteligentno. Kad sam ga pomilovala izvalio se komotno na stranu. Shvatila sam poruku. On možda i nije bio toliko gladan hrane koliko ljubavi, pažnje i milovanja.

Čim bih prestala da ga gladim podizao bi svoju crnu šapu pokazujući mi šta da činim.

Pričala sam s njim. Mnogo drugačije nego li sam to znala i umjela nekada davno sa Džekijem. Ali, poslije toliko godina i svega u pređenim godinama znala sam da se sa psom često možeš ispričati bolje nego sa čovjekom.

Tako, čučeći na sred ceste u samom centru grada otvorila sam mu dušu. I on meni. Prepustio se mom milovanju, a ja sam mu šaputala:

– Znaš… ti si gladno i lutajuće pseto, ali si prije svega biće željno ljubavi. I zato si ljut. I zato laješ na sve što se oko tebe kreće i kotrlja. I zato bi ujedao. A sve je tako jednostavno. Tebi treba pažnja, ljubav, toplina. Baš kao i onima na koje laješ i koje grizeš. Samo, ti si iskreniji i pošteniji. Ti to ne kriješ. Svi mi koji prolazimo i zgražavamo se nad tvojim bijesom ponekad takođe lajemo, ujedamo, zaskakujemo slabije od sebe, hranimo se tuđim strahom i slabošću, bivamo baš kao i ti: nesretni, napušteni, zapušteni, gladni, žedni, prevareni, željni ljubavi.

Ali, nikada to nikome ne bismo priznali!

Šta da radim sada? Ne mogu te povesti sa sobom. Ne možeš biti moj pas. Ni ja tvoja gazdarica. Sreli smo se u krivom trenutku i na krivom mjestu. Hoćeš li me ujesti ako sada pođem?

Nesigurno sam napravila jedan korak. Crni pas je ponovo pobjesnio i zaskočio me.

Čučnula sam i opet ga počela milovati govoreći mu:

– Pusti me! Moram ići. Ljudima. To su ti bića koja izgledaju ovako kao i ja. Znaš, mi takođe ujedamo jedni druge i ostavljamo rane i ožiljke jedni drugima. Protiv tih rana ne postoji anti-tetanus.

Pas me nije puštao.

Shvatila sam… u tom trenu se rodila moja treća ljubav prema psu. Bila je to jedna od onih očajničkih ljubavi. Na cesti su sasvm iznenada srela dva očajna bića.

Ipak, znala sam da se u tu ljubav ne smijem upustiti. Možda pas nije ni bio napušten, a možda ni ja nisam bila ono što je on u meni u tom trenutku vidio i osjetio. Sve i da stanujem tu i da imam uslove da ga udomim, morala bih mu staviti brnjicu i lanac oko vrata, te ograničiti njegovu i svoju slobodu.

Svaka ljubav ima svoju cijenu. A, ja sam se davno nekada sebi zaklela da se nikada više neću vezati za jednog psa. Posebno ne u jednoj očajničkoj ljubavi.

Čekala sam tako da neko naiđe i da me izbavi iz ovog začaranog kruga. I zaista, naišle su neke gospođe koje su hitale prema parkiranom automobilu. Upitala sam ih mogu li me povesti i odvojiti od psa. Kad su mi napravile mjesto na zadnjem sjedištu i kad sam potrčala prema otvorenim vratima zalupivši ih munjevitom brzinom, crni pas je opet očajnički zalajao i propeo se prednjim nogama na staklo, gledajući me.

On je lajao, ja sam okretala glavu. I otišla u poznatom pravcu. Napustila sam ga baš u trenutku kad je pomislio da će biti voljen do kraja svog psećeg života. Onako nekako kako sam mislila kad je Džeki napustio mene onomad.

Kad sam ušla u kuću, prvo sam dugo prala ruke. Iz ogledala me gledalo jedno izdajničko i uplakano lice. Iznad umivaonika su drhtale dvije čiste ruke.

Uzeh telefon i pomislih kako ću nazvati…

Onda se sjetih se da je on tome – nimukajet.

pas