Piše: Tončo Ivešić
Sreća je htjela da nam u vojnički bend batajničkog garnizona ’73. dođe Kire Mitrev – trombonista tada poznate grupe “One i oni” iz Beograda. Muzičar koji će se nešto kasnije okititi diplomom Berklee School of Music iz Bostona. Svira pet instrumenata i pet žanrova, pa, naravno, odmah postaje glavni u bendu i kao takav prelazi u Vojnički klub, gdje sam ja već par mjeseci. Zbližila nas zajednička ljubav prema Dadi Topiću i Indexima.
Njegova Lada “Žiguli”, parkirana blizu kapije garnizona, bila je pogodnost, da možemo brzo šmugnuti u pravcu Beograda.
Diskoteka “Cepelin” na rubu Tašmajdana, u vojničkim očima bila je oživotvorenje raja, opisivanog samo jednom riječju – ‘superženske’. Tu suficit Celzijusovih stepeni uzrokuje deficit tkanine na tijelima mladih, zgodnih djevojaka…pa “remac” prosto krepava od miline.
Načelnik Vojničkog kluba, zastavnik Vasa Popović, do ušiju zacopan u Daliborku Stojšić, ex misicu Juge i članicu grupe “One i oni”, redovno ‘žmiri’ na tu našu naviku, a onda, jednog dana, reče Kiretu:
– Dovedi tu svoju grupu ovde, na vojnički pasulj, pa možda dogovorimo i neki koncert za vojnike.
I stvarno, nakon desetak dana, kompletna grupa je sjedila za stolom garnizonskog restorana, očekujući ukusni, nadaleko čuveni vojnički pasulj. Naravno, i ja sam s njima. Vojska k’o vojska, čavrlji vratove, buljeći prema Daliborkinoj svijetlo plavoj, poluprovidnoj svilenoj bluzici i bijelom šorcu, ispod kojeg sijevaju duge noge plavokose misice. Zastavnik, sav rastopljen i sa novom macho-frizurom, sjedi tik uz nju, zanesen njenim komplimentom – da baš tako zamišlja jednog pravog vojničkog starješinu… crnomanjastog, sa čupavim rukama i u savršenoj plavoj uniformi. Čak ne dozvoljava Miletu Bosancu, desetaru iz Doboja, da dobije autogram, pokazujući mu prstom da što prije odmakne od stola. U restoranu (ne)objašnjiva gužva. Ne dolaze ‘granate’ tog kalibra baš često među vojnike.
Poslije ručka – sat vremena ćaskanja uz šalu, pa pade dogovor da Kire, na svirkama u Beogradu može nastupati sa grupom.
Srdačno zahvaljivanje, pozdravi – i gosti odlaze. Sve se isprazni za tri minute.
Toga popodneva, registrovano je znatno duže zadržavanje u WC kabinama, gdje vjerovatno nikad nije bilo toliko bludnih misli i erotskih fantazija.
– Muštuluk, sviraćeš s nama! – reče mi Kire, mjesec dana poslije. Imamo neke nastupe zajedno sa Đokom u Beogradu i Zemunu. Borko (Kacl) ne može i ti upadaš!
Sama pomisao, da ću zasvirati iza Đoke, Đorđa Marjanovića, tadašnje ikone Yu-estrade, uznemiri me silno, pa mu rekoh iskreno:
– Biće dobro, ako se od treme ne userem ko grlica!
– Ma, daj…provežbaćemo to zajedno, ne brini ništa! ‘Romanu’ već sviraš, ‘i ovako i onako’ – reče, aludirajući na istoimenu djevojku iz batajničke Dramske sekcije, koja je počesto nastupala u kino sali Vojničkog kluba i sa kojom sam bio u jednoj varijanti ‘slatke vojničke veze’.
Na binu u bašti Doma ratnog vazduhoplovstva u Zemunu instrumente su donijele neke tuđe ruke, muzičari se samo ‘poubadaju’, naštimaju i tonska proba počinje. Rutineri to rade brzo, a početnici, kao ja, zentaju i čude se kad prvi put u životu vide “Hammond” orgulje i “Shure” mikrofone. Uh, koja gotiva – pomislih. Topla julska noć i sve je već puno. Publika – uglavnom ženska!
Tako je uvek, gde Đoka peva, kažu.
Uobičajeni žamor. Pijuckam “Pepsi” i očekujem dolazak ‘Sveca’. Vrisak ženskog hora iz publike nagovještava – da je već tu.
Crna kosa, crna košulja, crne pantalone, crne cipele i bijeli sako preko ramena! Dva snažnija momka skidaju ruke uspaljenica sa njega dok prilazi podugačkom stolu, gdje sjede kolege u poslu, a među njima dva vojnika.
– Dobro veče, lepi i dragi moji! – reče, pružajući ruku Saši Suboti, šefu pratećeg benda, a potom i svima ostalim, redom. Damama ljubi ruku i ne zaboravlja reći: Mnogo si lepa!
Nakon desetak minuta, program počinje. Minja Subota izlazi prvi, uz veliki aplauz pozdravlja publiku, svjetlosni top je na njemu dok mi ostali u polutami zauzimamo pozicije. Bez instrumentalnog uvoda, krećemo sa pjesmom “More i mornari”, svjetla se pale… plovimo!
Moram iskreno priznati, da me ta pjesma ne dodiruje nimalo, ali eto, pobijedila na nekom festivalu, pa odmah ona?! Da nisam gdje jesam, zaspao bih na šesnaestom taktu. Ukupan dojam popravljaju mini suknjice – na Lidiji Kodrič plava, a na Daliborki žuta, kožna. Takve im i štikle. Veći praznik za oči nego za uši. Ipak, sve u paketu izgleda dobro. Ukupna atmosfera i ambijent – super!
I onda, nakon sat vremena, svjetla se gase, a na binu dolazi On!
Opet onaj vrisak, koji me podsjeti na jednu TV reportažu o dolasku Beatlesa u Holivud ’64. Znam da će početi sa ‘Romanom’, u kojoj imam ona lijepa solo cifranja na gitari, dok on pjeva uvodnu frazu. Već nestala početna trema sad me ponovo potkopava. Puls osjećam pod lijevom plećkom. Jer, poslije uvodnih duvača, ostajem sam s njim i moram biti skoncentrisan i tačan.
Nakon prvih odsviranih tonova, krajičkom oka vidim njegov ‘lajk’ sa ispruženim palcem lijeve ruke i to mi podiže adrenalin na maksimum, pa ostatak odsvirah kao u transu i bez greške.
Sve poslije ‘Romane’ išlo je opušteno i lako. Gledajući euforiju iz jedne, za mene nove perspektive, hladnokrvno sam razmišljao i pitao se: Zašto žene vrište? Zašto skidaju bluze i grudnjake, kad ‘svetac’ na bini skine crnu košulju? Zašto plaču, kad im ‘naredi’ da se opet obuku? Otkud ‘čovjeku u crnom’ takva aura da, kao neki iluzionist, stvara magiju, u kojoj je svima pa i meni tako lijepo?
Kratko nakon koncerta, kažem mu da bi jedna lijepa Romana bila presretna sa autogramom od velikog Đorđa Marjanovića, a on će na to:
– Stvarno? A, gde je?
– Nije ovdje, ali me zamolila, da joj to donesem.
Na poleđini podmetača za “Jelen pivo” pisalo je: “Lepoj Romani za dugo sećanje! Volite se, deco! Vaš Đorđe Marjanović”.
Djeca su se razišla nakon tri mjeseca i tri napisana pisma.
Nikad se više ni čula ni vidjela nisu.
