Piše: Mediha Selimović
Kad sam rađala svoje dijete, ni slutiti nisam mogla da će mi odrastati u ratu. Osam godina po njenom rođenju, dočekale smo njen rođendan, bez struje, bez vode, bez mira i bez hrane. Živjeli smo u pravom ratnom vihoru i nismo imali ništa, baš ništa osim života i želje za njim.
Osvanulo je jutro tog 15. februara 1993. godine. Dijete se probudilo, a meni se pravo stislo.
Ma, sve i da nam je taj rat bio predodređen kao doživotna masovna pojava i da smo svi bili predodređeni da odumremo tako izolovani i napaćeni, teško mi je padala činjenica da nam djeca odjednom nemaju rođendane, koje možemo nekako obilježiti, tek da im i taj dan ne bude isti kao i svi ostali dani u ratu.
Nisam ja nešto posebno maštovita, ni kreativna, ali to jutro mi je pošlo za rukom da skujem plan.
Krajem 1992. godine kupili smo nekoliko koka nesilica. Od garaže napravili kokošinjac. Koke su nosile jaja. Jaja su se prodavala na komad. Jedno jaje koštalo je 2 ili 3 marke. Kad bi gospođe koke bivale dobre volje, bogme smo i mi bivali odobrovoljeni. Nešto pojedemo, nešto prodamo i za taj novac kupimo ono što nam koke ne mogu snijeti.
Da nije bilo rata nikada ne bih naučila da su kokoši prilično agresivne, blentave, pa i leteće životinje, kojima su oči postavljene postrano na glavi. Debilastog su vida i ne mogu gledati prostorno. Zbog toga su, valjda, prisiljene na ono brzo kretanje glavom lijevo-desno, kako bi vidjele s oba oka.
Kao dijete, analizirala sam kokoške u Bojinom i Francovom kokošinjcu i već tada zaključila da su to, Bog da mi oprosti, jako ružne životinje. Čudo jedno, šta izraste iz onako lijepog i umiljatog pileta.
Kasnije sam to isto čuđenje proširila i na ostale životinjske sorte, a posebno na ljudske.
Kokoši imaju četiri prsta, od kojih je jedan okrenut natrag. Noge su im zbog takvih prstiju prilagođene za čeprkanje po tlu. Zato što je kokoš prilagođena životu na tlu, ne leti baš najbolje, a krilima se služi samo kada želi “skočiti” na veću visinu preko plota ili kad Mediha uđe u kokošinjac.
Nisam se nikada nešto posebno približavala njihovim bićima, iako su kokoške imale par neslavnih pokušaja približavanja mom biću, onako u zaletu. Sve je to bilo sasvim dovoljno da nikada ne ostvarimo prisan kontakt i da se sve završi mojim iskrenim: Iššš, kokoško jedna!
Moje komšinice Boja i Marija su, nekada davno, dok su hranile svoje blentave kokoši, imale puno zdravijii i prisniji odnos sa njima. Obje su prilazile svom kokošinjcu, kvocajući: Ko-ko-koooo-koooo-ko! I kokoši su im miroljubivo dolazile u susret.
Ja sam svojima ulazila šuteći. Baš kao pravi namćor. Nikako nisam mogla otvoriti vrata kokošinjca i povikati na sav glas: Ko-ko-koooo-koooo-ko! Ne znam što mi je to teško padalo. Valjda zato što ja, po zakonu prirode, kokodačem i zvocam malo drugačije.
Unatoč mojoj averziji prema peradi, ušetala bih svaki dan u kokošinjac napravljen u garaži, te k’o kakva snaša zašla sa korpicom da pokupim jaja. Zauzvrat bi im krhnula nešto zobljivo, nasula vodu u posude koje bi one, onako poglupe i histerične isprevrtale, pokupila izmet (ah, da – kokoši seru k’o grlice!) te pobjegla u kuću.
Februar je zimski mjesec. Zimi kokoši slabije nose jaja, ali zato žderu isto kao i kad ih nose. Djetetu je rođendan. U kući ima riže, brašna, malo mrkve, ulja… ali, ništa delikatesno. Mesa nema zglave već mjesecima. Ovako nekreativna, odlučih da taj jedini plan iz svoje haotične ratne glave, sprovedem u djelo.
Zovnem svog prvog komšiju Željka i kažem mu:
– Hajd’ mi učini uslugu i iz mog kokošinjca ukradi jednu kokoš!
– Hoću, rado! – reče on spremno.
– I onda je zakolji, ali da ja to ne vidim, očerupaj i vrati mi je da napravim večeru.
– Jebiga! – reče komšija. – Kradem, koljem, čerupam, vraćam je… ne može to sve onako, na komšiluk!
– Ma, jok! Znam da ne može. Treba mi kokoš, a ne smijem joj prići. Ne bih mogla gledati kako je kolješ. Nezamislivo mi. A, dijete mi danas ima rođendan i ja bih da nam svima napravim neku večeru. Pristojniju.
– Uh! Kradem kokoš! Mogu li dvije? – upita me komšija sav ozaren..
– Ne može! Samo jednu smiješ ukrast‘!
Čovjek je postupio po dogovoru. Otišao, “ukrao” najdeblju kokoš, zaklao je, zapurio vrelom vodom da se može lakše očerupati i donio mi je na vrata u ogoljenom i bespomoćnom stanju.
Žalosna je to slika.
Svako živo biće na ovoj planeti ima svog dželata. I Onoga ko mu odredi dokle će trajati, ko će ga preklati, očerupati, zapuriti, ogoliti i strpati u pećnicu, na kraju.
Glad očiju nema. Lako je u miru biti biljojed. Treba od trave preživjeti jedan rat u kojem vlada zakon jačega. Zakon koljača. Zakon gladnoga. Zakon svirepoga.
Nejse! Vrijedno sam se razbacala, tog hladnog februarskog dana, ratne i gladne 1993. godine. Prvo sam raskuhala podebelu, tvrdu i žutu kokoš koja je do prije nekoliko sati, ne sluteći da će biti pogubljena, živo kokodala u kokošinjcu da bih je, na kraju, zapekla na jakoj zimkog vatri podloženoj drvima, takođe preklanim ujesen 1992. godine, podno planine Lisac, na koti zvanoj Ostrožnica. Kao prilog sam napravila šnicle od kuhane riže, a desert je bio kolač od mrkve, bez jaja. Našla sam i neke svjećice, može biti još od petog rođendana, da ih zabodem u taj bez-ičega-rođendanski-kolač.
Negdje oko 19 sati, baš kao u mirnodopska vremena, pokucaše komšije na vrata. Poredaše se u gustom polumraku, uz svjetlo uljanice u hodniku, da djetetu i zvanično čestitaju osmi rođendan.
Ona svečano stala, u potijesnoj, jedva zakopčanoj bijeloj košuljici sa volančićma, tri puta začesljana, sad na lijevu – sad na desnu stranu, da bude po pe-esu kad se “gosti” pomole.
Radosno prima poljupce, čestitke i poklone.
Prvi poklon od Željka bijahu drvene bojice, od njegove žene unproforska čokolada iz lanč paketa, od Saše bedž UNHCR-a na kojem je stajalo: UNPROFOR UN PROTECTION FORCE WORKING FOR PEACE. Raduje se dijete s kesom od uha do uha!
Na kraju dođe i mali komšija Davor na red, par mjeseci stariji od nje, i pokloni joj Zbriku zadataka iz matematike za treći razred osnovne škole. Ona zastade, uze tu Zbirku u šake, prelista je i shvati da je ispisana. Korištena već. Podiže pogled i onako “diplomatski” (gen je čudo), upita:
– Je l‘ te stid, svega ti?!
Davor mrtvo-hladno slegnu ramenima i reče:
– Nije! Što? Rat je! A, Željko rek’o da kod vas ima kokoš za večeru.
Ona malo ušuti, pa reče:
– Pa, dobrooo. Imam ovdje sve zadatke već urađene. Ne moram ja tu ništa više sama.
I opet nekako skrušeno dodade: – Ali, zbirka!
Džaba naš smijeh, džaba rat i mrak… dijete je teško shvatalo i prihvatalo da joj neko poklanja Zbirku zadataka iz matematike za treći razred osnovne škole. Korištenu. Ispisanu.
Uglavnom, zapečena kokoš, šnicle od riže i kolač od mrkve su se pojeli do zadnje mrvice. U slast neopisivu. Kako se tada šest prilično zagladnjelih osoba od toga najelo i prejelo, ne znam objasniti. Znam samo da se svi sjećamo te tajne večere sa naručenim “lopovom” koji je imao zadatak klepiti nedužnu kokoš zbog obilježavanja dječijeg rođendana u ratu. I nedužnog malog gosta, koji je uz serviranu večeru, zbog poklona, dobio servirano pitanje:
– Je l‘ te stid, svega ti!
Oni koji su se trebali stidjeti zbog tog našeg mraka i gladi, nisu se stidjeli. Ni danas, u miru, nije ništa drugačije.
Otkako je svijeta i vijeka, izgleda da će stid biti osjećaj rezervisan za one koji već trpe. I gladuju. I koji nemaju šta da poklone, a htjeli bi… kao i za one koji od sebe lično moraju ukrasti da bi nešto dali.
Prošle su decenije od tada. Mojoj kćerki nikada više niko nije poklonio ispisanu i korištenu Zbriku zadataka iz matematike.
Ali, zato nije prošao ni jedan rođendan poslije, a da mi baš taj nije naumpao! Na svakom rođendanu prije i poslije tog nešto se pričalo, kazivalo i poklanjalo. Ne sjećam se ničega.
Ono čega se jasno sjećam je, kako smo te ratne 1993. godine , bukvalno ukrali od sebe da bismo se počastili, kao i ljude oko nas.
I smijeha onog se sjećam. Povezanosti i nesebičnosti.
U ratu smo, izgleda, bili bolji ljudi. Ljudi s obrazom. Ipak, ne ponovio se! Nikada, nikome.
Zbog tog 15. februara iz 1993. godine, svake godine, čim ustanem, svojoj kćerki poželim:
Da nikad ne dočekuje rođendan u mraku.
Da nikad ne razmišlja čime će i kako svojoj djeci obilježiti rođendan.
Da joj košulja koju oblači i nosi uvijek bude taman.
Da razumije ljude koji ništa ne mogu dati, svejedno o kakvom se davanju radi.
Da ona daje uvijek iz i od srca.
Da nikad ne očekuje nešto zauzvrat.
Da ne kalkuliše u davanju i poklanjanju.
Da uvijek ima svoj kokošinjac.
Da, ako već bude morala ukrasti, krade iz svog kokošinjca, nikad iz tuđeg.
Da to onda podijeli da bi joj se umnožilo.
Da svoju zbirku zadataka ispunjava i rješava tako da je jednog dana bez stida može nekome pokloniti i predati… pa i onda kad u njoj bude vidljivo da je neke zadatke pogrešno riješila, ispravljala ili jednostavno, preskočila.
Da voli prave ljude i da od takvih bude voljena.
