Oscar je američka nagrada kojom se mjeri dominantno ukus američkog tržišta (i industrije) i u prethodnih 90 godina, kad god bi se pojavio produkcijski i epski spektakl ili romantični mjuzikl, trofeji su bili unaprijed podijeljeni.
Dakle, prosta činjenica da ovogodišnji rekorder po broju nominacija, ”La La Land”, spaja dvije najpoželjnije vrline – i produkcijski spektakl i muzičku romansu – o dobitniku zlatnih kipića nema dileme. Ovo tim više što je rana istorija Oscara obilovala nagrađenim mjuziklima – The Broadway Melody (1928), An American in Paris (1951), Gigi (1958), West Side Story (1961), My Fair Lady (1964), The Sound of Music (1965), Oliver (1968) – pa je cijelih pola stoljeća ‘pauze’ novom, modernom mjuziklu širom otvorilo vrata do trona (napomena za one koji ne ljube previše filmove sa pjevanjem i plesanjem: u ovom je taj sadržaj sveden na mjeru podnošljivu i njima).
Priča koju je napisao i režirao 32-godišnji američki reditelj Damien Chazelle tipični je hollywoodski ljubavni klišej. Ona (Emma Stone) radi za šankom u hollywoodskom cafeu i uporno, ali neuspješno prolazi kroz audicije za filmove, on (Ryan Gosling) je jazz klavijaturista koji tvrdoglavo odbija prihvatiti da klasični jazz više nije u modi i stalno ostaje bez angažmana. Sudbina ih spaja i početni sukobi pretvara se u ljubavnu priču, s kojom kasnije stiže i profesionalni uspjeh za oboje. Katarza nije klasična, samo nije ni ništa novo.
Rediteljski rukopis je precizan i savršen, ali ništa više od toga. Ono što ”La La Land” čini najviše fascinantnim rezultat je kreacije scenografa i kostimografa, koji su u film donijeli pravu bajku. Tehnički dio jednako je perfektan, pa kad se sve zbroji – imamo (pre)savršeno djelo.
Ali, to je Hollywood. Na 30 miliona uloženog budžeta box office je već donio blizu 180 miliona u nepuna dva mjeseca. Kad film pokupi možda desetak kipića (jedina baš sumnjiva nominacija je za ”originalni scenario”), sve se počinje dolarski višestruko množiti. Da, to je Hollywood i takvim ga možete ili prihvatiti ili ignorirati.
Neka romantičarska filmska vremena s djelima kao što su Ponoćni kauboj (1969), Francuska veza (1971), Let iznad kukavičijeg gnijezda (1975), Kramer protiv Kramera (1979), Kišni čovjek (1988), Vozeći Miss Daisy (1989), Kad jaganjci utihnu (1991), daleko su i nepovratno iza nas.
Sudbina je, ipak, da će i ovo vrijeme, koje je odbojno svim okorjelim nostalgičarima prema nekim davnim vremenima, sutra biti jednako romantično današnjoj generaciji. Protiv toga se ne može ništa. Kao ni protiv hollywoodske mašinerije kojoj, činjenica je, kao jedini smisao ostaje održavati iluziju.
