Divno…

Piše: Mediha Selimović
 

Hladna je zima bila one 1995. godine.

Iz Zenice se do Zagreba putovalo tačno 24 sata. Autobusom, koji bi rijetke putnike koji su se domogli tranzitne vize kroz Hrvatsku, vozio preko razrušene zemlje Bosne do belog grada – Zagreba.

Tri i po godine bez struje, veoma često bez vode, sa mekinjama i ostalim splačinama na meniju, ostavile su trag na svakom ostajećem i na svakom putujućem licu.

Zvuči nevjerovatno, ali čovjek se navikne na rat. I na to da nema, nema, nema… da ništa nema. Ali, zato da mraka, hladnoće, gladi, granata, smrti i bijede ima u izobilju.

Iz svojih rupa i šahtova provirili su i pacovi. Vaši su izmigoljile iz skrivenih rojeva i uvukle se u kosu nejake i gladne dječice. Učiteljice su, po priručnim školama izmještenim u kojekakve sigurne podrume, umjesto po tipkama nekog instrumenta prebirale glavice i kosice mršave dječice, tražeći vaške i gnjide. I nalazile su ih… u izobilju.

UNHCR i ostale humanitarne ogranizacije su, naravno, računale sa faktorom ‘vaške u ratu’, te bi u humanitarni paketić ponekad ubacili šampon koji je umjesto dekoracije sa raskošnom, volumeniziranom i sjajnom kosom na plastičnoj bočici imao naslikanu baju. Crnu baju iliti mikroskopski razvučenu vaš.

Kad sam sjela u taj autobus i krenula put Zagreba, shvatila sam, već na 18-tom kilometru od Zenice, da mi u tom gradu nismo imali pojma u kakvom ropstvu živimo.
Prolazak kroz selo Ahmići je bio jeziv. Ni tri života mi ne bi pomogla da skupim riječi koje bi mogle opisati tu sablast. Munara seoske džamije ležala je na zemlji. Spala cijela, u komadu. Sve ostalo su bile samo ruševine. Crne, izgorjele ruševine natkrivene opakim i prijetećim mukom.

U autobus su stalno ulazili naoružani vojnici – kontrolori punktova sa mitraljezima i šaržerima obješenim po tijelu. Izvodili su nas napolje, kontrolisali dokumente i gledali… dugim, ispitivačkim pogledima.

– Kuda?
– Rodbini. U Zagreb. Malo…

Poslije svake kontrole, svakog spaljenog sela i porušenog grada, privila bih dijete sebi i zagnjurila njenu glavu na svoja prsa. Šaputala sam:

– Kad ovo sve prođemo i stignemo u Austriju, biće nam divno.
– Šta je divno?
– Divno je kad je sve svijetlo, kad hrane i vode ima dovoljno, kad ne puca i kad vojnici ne ulaze u autobus. Moramo izdržati do Zagreba. Onda će biti sve drugačije.

Pao je mrak i dočepali smo se Splita. Prvi put nakon tri i po godine, kroz prašnjava stakla autobusa koji je upravo izmigoljio iz nekih šuma, preko Vakufa Donjeg, Vakufa Gornjeg i Kamenskog, vidjele smo izlog. Pravi pravcati osvijetljen izlog.
Nosevima smo se zalijepile na staklo i gledale. Čudo. Svijetleći izlog u sred Splita, 1995. godine.

– Ovo je divno, jel de? – reklo je dijete.
– Jeste! – rekoh. – Ali, biće jos divnije.

Zagrebački kolodvor je, sljedećeg dana, u 8 h ujutro bio krcat ljudima. Ne znam jesu li svi oni negdje putovali. Nije mi bilo neobično što je pun “plavih šljemova” koji su hvatali prvi avion za destinaciju iz koje su ih poslali da nas onako pomno posmatraju dok se istrebljujemo kao životinje.

Ono što mi je bilo neobično je mirno sjediti u masi i piti kafu koju sam zbog straha i svega što sam čula u svom troipogodišnjem zatvoru, naručila na čistom hrvatskom kao kavu, a djetetu čaj, pri tom intenzivno razmišljajući nakon 24-satnog kljucanja u autobusu: da li se i na hrvatskom čaj zove čajem?
Jer, važno je bilo proći, a da nikoga ne uvrijedim svojim bosanskim prisustvom. Tako me nasavjetovali kad sam krenula.

U tim ratnim godinama, nije lako napustiti ni svoj grad, ni zagrebački kolodvor. Jer, da je bilo lako… Bosna i Hercegovina ne bi imala stanovnike na svom terenu.

I onda smo, s mukom golemom, ugledali svjetla grada Beča. Toliko blještavila i sjaja na jednom mjestu nikada ranije nisam vidjela. Stezala sam ruke djetetu, bezriječno poručujući:
– Vidiš! To je to. Ovako to izgleda kad ne puca. I kad ima struje, vode i hrane u izobilju.

Kroz moju glavu je prolazilo nešto drugo. Pitala sam se:
– Hoćemo li ikada dotaknuti djelić ovog sjaja? Ima li ga uopšte, tamo gdje nas upravo voze i gdje sam s njom, na vlastitu odgovornost sada krenula?

Onda se pred nama ukazala neka stara, napuštena škola sa velikom tablom na kojoj je pisalo: Triesterstrasse 199.
Ogromna raskrsnica i zaključana kapija. Kad smo pozvonili, izašao je uniformisani portir.

– Neue Flüchtlinge? (Nove izbjeglice?) – rekao je osorno.

Klimnuh glavom, pokazujući mu neke papire.
Pustio nas je unutra. Ustajao miris vlage, zapuštenosti i nefunkcionalnog vodovoda zapahnuo nas je pri prvom koraku. Prvi pogled – dva razbijena prozora presvučena najlonom. Male stepenice uz koje smo se popele i opet zastale pred zatvorenim vratima na kojima je bila zalijepljena jedna velika plakata.

Na čistom našem jeziku, pisalo je:

PAZNJA!
OBAVJESTAVAMO STANOVNIKE IZBJEGLICKOG CENTRA “TRIESTERSTRASSE 199” DA SU SE U OVOM LAGERU POJAVILE VAšKE. MOLIMO VAS DA OBRATITE PAZNJU NA LICNU HIGIJENU I DA SE REDOVNO KONTROLISETE. HIGIJENSKA SREDSTVA I SAMPON PROTIV VAšI MOZETE DOBITI U UPRAVI LAGERA!
S POSTOVANJEM!

SEF SLUZBE
GÜNTER GÜLL

Dijete, tek završilo dva razreda osnovne škole u Zenici, a u nedostatku bilo kakvih pametnijih aktivnosti ili kulturoloških zbivanja, savladalo čitanje i pisanje kao da će u peti razred, gleda u plakatu… pa pogleda u portira i dva razbijena prozora, pusti moju ruku, podiže glavu i reče mi:

– A, rekla si da će biti divno!