Spomen ploča Indexima… i gorčina u duši

U ulici Ferhadija u centru Sarajeva, na lokaciji gdje je krajem ljeta 1962. osnovana legendarna grupa Indexi, postavljena je spomen-ploča koja će trajno svjedočiti o tom važnom kulturološkom trenutku.

Dakle, ideja, koju je prije kratkog vremena potaknuo poznati sarajevski TV reditelj Nedžad Begović, dobila je pravi i jedini mogući epilog: u pješačkoj zoni centra grada osvanula je spomen-ploča sa tekstom “Na ovom mjestu septembra 1962. godine Ismet Nuno Arnautalić i Šefko Akšamija su osnovali pop-rock grupu Indexi”, uz simbolični crtež otisaka njihovih stopala.

Ploču je kreirala Ajna Zlatar, višestruko nagrađivana grafička dizajnerica, koja je svoj talenat pokazala i u nekoliko kratkih i igranih filmova, a autorski kreirala i zapažene muzičke video spotove (Sikter, Letu štuke, Zoster, Edo Maajka). Ajna je, zašto i to ne zabilježiti, kćerka Nune Arnautalića, što je vrijedno spomenuti samo zbog potvrde da joj je priča o Indexima i intimno bliska.

Zašto, onda, ”gorčina u duši” u naslovu teksta?

Zar Indexi, kao najutjecajnija sarajevska pop-rock grupa, kao muzički kolektiv iz pionirskog doba ovdašnjeg rocka, koji je trasirao i sudbinski odredio smjer za ex-jugoslavenski rock, kao kulturološka pojava koja je na ovim prostorima bitno doprinijela da bivša država, jedina iz socijalističkog bloka, potpuno prihvati novu globalnu rock kulturu i kasnije je još razvije do svjetske razine… eto, zar ti Indexi nisu zaslužili ovu počast?

Deplasirano je odgovoriti na takvo pitanje.

Gorčina dolazi zbog načina na koji mi ‘omalovažavamo’ veličine čak i kada ih slavimo.

Postavljanje spomen-ploče Indexima trebalo je doći iz Ministarstva kulture, koje bi, tako, pokazalo da poznaje vrijednosti koje je imala (i ima) ova zemlja. I njihov značaj. Ne treba umanjiti entuzijazam spomenutog Begovića, dapače, ali svi sanjamo dan kada će institucije države takve stvari same činiti, bez gurkanja ‘ludih entuzijasta’.

Zatim, otkrivanju spomen-ploče morali su prisustvovati, minimalno, sve ključne osobe Ministarstva kulture, pa sarajevski načelnici Općina, pa cijela sarajevska muzička elita, a (znajući te ljude) došla bi i brojna regionalna velika imena popularne muzike. Pa za njima, onda, i desetine novinarskih ekipa od svakud, da tu priču o fenomenu Indexa još jednom kažu od Vardara pa do Triglava, a Bosnu još jednom učine ponosnom.

Indexi su bili voljeni i cijenjeni u svim ovim zemljama. I bili izvozna uzdanica Bosne – ne u novčanom smislu, nego kao njena slika i prilika. Koju treba stalno iznova bojiti.

Sve je tako trebalo biti, ali nije. Zato, još jednom – mi omalovažavamo veličine čak i kada ih slavimo.

Spomen-ploča Indexima? Svim srcem, da! Njeno tiho pojavljivanje na pločniku, kao da je to ilegalni čin (većina medija nije navela čak ni datum), puno govori o nama danas.

Sutra će još više, jer je teško povjerovati da će neko od tih ”zanemarivača sjajnih trenutaka prošlosti”, koji vrijeme mjere od trenutka svog dolaska, već sutra u školske čitanke, recimo, upisati da su Nuno, Bodo, Davor, Fadil bili važniji za naše živote od većine tih koji o njihovom tihom zanemarivanju danas odlučuju.

Odbojna je pomisao da su dovoljno učinili dopuštenjem da se komadić našeg trotoara ustupi za dio našeg života, kao što je odbojna provincijalna filozofija ‘bolje bilo šta, nego ništa’.