Piše: Mediha Selimović
Na dan majčinog odlaska imala sam nepunih 16 godina. Kad me posljednji put pogledala u onom nekom hropcu, nerazgovijetno mrmljajući, osjetila sam da je to TO. To nešto što je četiri duge godine visilo u zraku, živjelo sa nama, nadgledalo nas i kontrolisalo. To, nešto čega se, kad je konačno pokucalo preko njenog ramena, nisam čak ni uplašila. To bila je naša dugogodišnja, vjerna dadilja i kućepaziteljka. Zvali smo je gospođa Smrt.
Malo sam se popriječila, u momentu kad je preuzela potpunu kontrolu nad tijelom moje majke, kao što sam to učinila onomad, u njenom stomaku, kad me donosila na ovaj svijet. Na porodiljskom stolu su joj prije nepunih 16 godina ljudi u bijelom govorili: Udahni! Izdahni! Udahni! Još samo malo! Udahni… jako!
Ovaj put sa majčinog lijevog ramena, jedan melek, takođe obučen u bijelo, šaputao je samo: Izdahni… izdahni… izdahni!
Bila sam svjesna. Potpuno svjesna njenog napora da izdahne i moje odlučnosti da joj pri tome pomognem. Svakog uzdaha, čak i otkucaja sata sa komode bila sam svjesna. Stavila sam ruke pod njenu glavu i okrenula je malo na stranu. Hladnom vodom sam pokvasila gazu i brisala joj usne. Pokušavala sam joj ubaciti kašičicu vode u usta koja bi se odmah vratila napolje i iscurila preko brade iza tanke kosti presvučene zelenkastom kožom. Kosti koja je nekada predstavljala dugi i nježni ženski vrat. Stavljala sam joj ruku na srce. I prst na bilo iznad šake, opipavajući puls. Nisam bila sigurna diše li još ili se to meni samo čini. Bila sam svjesna čak i širokog tarlahavog haljinčeta na sebi, u kom sam se vukla po kući od ranog jutra, shvatajući da se moram presvući. Nije bio red tako dočekati Smrt. I svijet.
Zamijenila sam tu trolju jednom od one dvije haljine u ormaru koje su na nešto ličile i koje su u tom periodu života predstavljale moje paradne odjevne predmete. Tako, pristojno obučena i začešljana, opet sam čučnula pored majke. I čekala da melek smrti završi svoj monolog dok mu ona na uho nerazgovijetno šapuće neka slova i riječi.
– Dobra dušo, izađi u Allahovo zadovoljstvo i u Njegov džennet! Allah ti je pripremio počast koja je bolja od cijelog dunjaluka i svega što je na njemu! – govorio je melek.
Znala sam da se kreće oko nje. I da majka vidi samo njega, a da on vidi nas obadvije. I brata u ćošku, koji nikako ne prilazi velikom zelenom kauču. Željela sam da melek smrti bude nježan prema majci, puno nježniji nego li sam to ja sve ovo vrijeme mogla i znala biti. Ali, panike nije bilo. Ni suze. Ništa osim duboke svjesnosti da joj moram mirno pomoći da ode. I spasi sebe ovodunjalučkih muka. Njena želja je već dugo bila ‘od dva dermana jedan’. Znale smo mi da nema drugog dermana za nju. Samo ovaj! Ovaj jedan.
Duša polako izlazi ispod svakog nokta i zglavka sve dok ne dođe pod grlo. Duši je, baš onako kako knjige kažu, teže napustiti tijelo nego što je to djetetu napustiti matericu svoje majke. Čak i kad se popriječi i kad izlazi naopako.
I dalje nisam znala kuca li srce još i ima li pulsa. Ništa nisam osjetila… ništa osim hladnoće. Njeno tijelo je bilo hladno kao led. Ja sam bila vrela kao žar. Obje smo bile mirne i nijeme kao kamen.
Ni suze! Ni uzdaha! Ništa.
Dva muka. Jedna tišina.
Bio je juli, drugi. Napolju preko 30 stepeni.
Bratov dječiji strah bilo je jedino što se tog dana moglo jasno opipati u prostoriji. Jedino što se živo pomjeralo tih nekoliko sati.
– Idi po teta Fatmu! – šapnula sam mu.
Kao da je jedva dočekao bilo kakav znak, istrčao je iz kuće i nestao u sekundi. Ono što se moglo vidjeti u sobi u kojoj smo ostale nas dvije bila je slika vjerovatno slična onoj od nekada, kad sam ugledala ovodunjalučko svjetlo i kad su me babice okupanu, izvaganu i povijenu tutnule na majčina prsa.
Razlika je bila u detaljima. Ja sam sada bila duža i teža od svoje majke. Nisam plakala kao onda kad me rodila. Ona ovaj put nije udahnula. Samo je izdahnula. Prsa na koja sam spustila glavu sada su imala samo jednu dojku. Desnu. Lijeva je završila na otpadu zeničke bolnice… tamo gdje me prvi put podojila iz nje. Na tom mjestu, na kom se nekada nalazila dojka, ostao je jedan ogroman šav, duž cijelog plućnog krila. I ravnina – dovoljno velika da se naslonim i osluškujem tišinu. Bilo je to ono isto mjesto sa kojeg je moja majka u mene onomad udahnula ŽIVOT, a u sebe šesnaest godina kasnije, SMRT.
Ravnina na koju sam pomirljivo spustila glavu.
Na dan mog rođenja ona je meni tepala. Ja njoj, na dan njene smrti, nisam. Prošaputala sam samo jedno suho: Ne boj se!
Nije odgovorila. Nije rekla: Ne bojim se! Ne boj se ti!
Ništa nije rekla!
Hropac je bio do kraja nerazgovijetan, a ja sam sebe godinama ubjeđivala da je to što je mrmljala bilo moje ime, ono ime koje je željela da nosim. Oduvijek.
A nije, sigurno. Zašto bi to bilo moje ime? Imala je ona još jedno dijete. Moglo je to biti i njegovo ime.
Mogla se obratiti i ocu koji je čekao tamo. Ili nije?
Sve je moglo, a i nije moralo biti.
Meni je, valjda, bilo lakše da bude onako kako želim. A željela sam da joj budem blizu kad je izdisala. I da se popriječim preko nje, baš onako kako sam se popriječila kad me naopako donijela na ovaj ubogi svijet.
I da spavam. To sam željela.
Fatma i njen muž Edhem došli su brzo. Nikad ih nisam pitala šta je brat rekao kad je dotrčao kod njih. Je li preko usta prevalio tu rečenicu: Mama umire!
Ili je rekao samo: Mama je preslaba! Ili: Dođite kod nas!
Tiho i bez riječi su prišli krevetu na kojem je ležalo već beživotno majčino tijelo i ja preko njega s glavom naslonjenom na njene nepotpune grudi. Grudi sa ravninom. Moja vrelina bila je prebačena preko njene hladnoće. Moj znoj natapao je njen led. Odmaknuli su me u drugu prostoriju. Nježno, s puno poštovanja prema tišini u kojoj su me zatekli. Fatma je našla neki bijeli čaršav u ormaru i njime pokrila majku. Blago pomjeranje njenih usana govorilo mi je da uči neku dovu. Brat i ja smo kao kipovi sjedili u drugoj prostoriji. Bilo je prevruće. Pomalo mi se i nesvijestilo. Poželjela sam leći, ali to nije bilo moguće. Brzo se pročulo da je kod nas gotovo i kuća se u roku od par sati napunila mnogobrojnim ljudima. Šaputalo se.
Čudno, pored meita na onom velikom kauču niko nije pričao svojim glasom. Ljudi ne utihnu samo pred svojom smrću, nego i pred tuđom, kad im je nadohvat ruke. Baš kao ova sad – od koje ih je dijelio samo jedan lagani bijeli čaršaf.
Nas dvoje smo rijetko bili nježni jedno prema drugom u tom odumiranju naše majke.
Naprotiv, bili smo ponekad odvratno grubi jedno prema drugom. I tuđi… sve tuđiji. Smrt i odumiranje u najranijem djetinjstvu različito su nas oblikovali. Egzistirali smo kao dvije figurice od plastelina, oblikovane onako stihijski, divlje… bez ikakvog posvećenja. Nije bilo jake i čvrste ruke koja bi se zabavila finesima i plastelinsku masu pretvorila u željeni oblik. Majku je to zabrinjavalo. U mukama od bolova nije jednom dodatno zaplakala zbog nas i od nas. Čula bi kako se, bez riječi, šaketamo u drugoj prostoriji.
Šutnjom smo je vjerovatno htjeli zaštititi, a revolt smo morali nekako iživjeti. Pustiti na ventil. Nismo imali nikakvu drugu zanimaciju. Ni sport, ni muziku, ni trening. Nismo znali ni kakve afinitete i talente imamo. Ništa nismo znali, osim kako se ne ispuštaju krikovi iz grla, ma kakav bol i udarac da te strefi.
Sad znam da je iz nas, dvoje totalno zapuštene djece koja su ulazila u pubertet, prosijavala žuč od četverogodišnjeg kućnog pritvora, neredovnih obroka, nedostatka nježnosti, brige, pažnje i sna, prepuštenosti sebi samima, žuč od metastaza, od narkotika, od bijelih mantila iznad kreveta u svako doba dana i noći, žuč od krikova, od strahova, od beznadežnosti, od želje za normalnim ručkom, od želje za filmom, muzikom, izlaskom, smijehom… od želje za sasvim običnim životom. Sve, ama baš sve normalne dječije i pubertetske želje bile su nam pod nadzorom dominantne domaćice, pod budnim okom dadilje i kućepaziteljke, drčne gospođe Smrti. Iz svakog ćoška, u svakoj ubogoj sekundi. Kao vjerno pseto se motala oko naših nogu i nije nas napuštala ni na trenutak. Budila je, uspavljivala, prijetila i usmjeravala. U nekim sasvim rijetkim minutama davala je i nadu da bi možda moglo biti dobro, ako se malo više potrudimo. Obavezivala je. Zaduživala nas i tovarila ogromnu odgovornost na naša pleća. Posebno na moja pleća. Jer, ja sam sa trinaest godina za nju, u odnosu na Malog Brata, bila Velika Curica. Sa petnaet godina sam već bila Stara Starica. Za sve što nije bilo kako treba, gospođa Smrt bi stavljala primjedbe:
– Sram te, bilo! Majci nisi promijenila pelenu, a čitaš tu knjižurinu o Karenjini Ani kao da te ta histerična spodoba rodila, a ne ova žena koja ti se raspada pred očima. Majka ti ječi, dok ti čitaš prenemaganje jedne raspuštene i razmažene vucibatine koja umire od pasjaluka.
– Otkuhaj tu tutu! – rekla bi mi gospođa Smrt ljutito. – Ne možeš je samo sapirati. Tuta koja se stavlja pod nepokretnog bolesnika mora biti sterilna… baš kao i ona injekcija.
– Kako te nije stid da prostreš onaj obojeni veš na štrik! Farmerke se ne peru sa pidžamama. Sve si materine pidžame upropastila tom nepromišljenošću. Šta će reći svijet kad vidi kakav se veš suši napolju? Iz ovakve kuće? Od ovakve žene?
– Kako te nije stid da slušaš muziku naglas? – derala bi se gospođa Smrt kroz kuću. – Prije tri godine si sahranila oca, a majku sahranjuješ svakog dana pomalo. I tebi do muzike? I noćnog programa? Drvensuze jedan!
– Kino? Čuj? Ti bi u kino? Zar te ne bi bilo stid pred Bogom i narodom da dođeš kući iz kina i zatekneš mrtvu majku. Šta bi svijet rekao? Ostavila mater da umire sama, a ona otišla u kino da pogleda Sjaj u travi! Kakva oholost!
– Zakasnila si iz škole. Po rasporedu časova morala si biti u kući prije pola sata. Brat je ostavio mlijeko na ringli i otišao u školu. Mlijeko je kipilo, kipilo i kipilo… šerpa je gorila, gorila i gorila… tvoja majka je nepomično ležala, ležala i ležala. Pogledala bi ponekad na sat. A onda od dima nije više ni sat vidjela. Ti si kasnila. Mogla se ugušiti. A da se ugušila, ko bi bio kriv? TI! Čuješ li? Ti! Jer pola minute nekada spašava život, a kamoli pola sata. Pola sata je trideset minuta koje si ti uludo provela, kreveljeći se na kapiji sa kolegicom, kao da ne znaš da ti se mater ni okrenuti ne može. Koji egoizam!
– Smrzla je voda u kupatilu. A ti znaš da se cijevi nalaze na vanjskom zidu i da lako zalede na minus temperaturama. Što nisi ostavila odvrnutu vodu na slavini da curi cijelu noć? Tako bi spriječila zaleđivanje u cijevima. Eto ti, sada! Sebe ne moraš ni oprati, zaslužila si da nemaš vodu u kupatilu. Ali, kako ćeš oprati mater poslije tute?
– Žena je gladna. Ona je željna fine i blage supice. Raskuhaj pile, kupi povrće, napravi neku supu i napitaj ovu žalosnu mater! Zbog tebe je gladna. Jest mi to nešto, ta supa! Praviš umjetnost od sasvim jednostavnih stvari. Ti možeš jesti pavlaku, hrenovku i mazati paštetu… bolje nisi ni zaslužila, ali tvoja mati je bolesnik. Ionako živi od infuzija, zar je teško napraviti tu supu makar jedom sedmično? Ona je tebi pravila dok je mogla.
A ti? Mrsko ti! Ti bi čitala!
– Pogledaj te prozore! Mjesec dana ih nisi pipnula! Što ne zasučeš te rukave?
– Šta je bilo u školi? Trojka? Iz čega? Sramota! Mogla si to sinoć spremiti malo bolje, mati ti nije ni glasa ispustila, trpila je koliko je mogla, stavljala peškir na usta, samo da ti na miru učiš.
Rečenice naše dadilje i kućepaziteljke počinjale su uglavnom sa: ŠTO? ŠTO JESI? ŠTO NISI? Bile su iritirajuće, a mi… mi nismo nikada imali adekvatan odgovor na njena pitanja. I onda, kad smo se osjećali krivim za sve, bespomoćnim i nijemim… onda bismo se brat i ja potukli. Bez riječi.
Gospođa Smrt zadovoljno se smješkala, a majka je plakala. Mi bismo ponizno obarali glavu i pred jednom i pred drugom. Nismo mogli drugačije. To je bilo još jedino čime smo pokazivali da reagujemo.
Znala sam ja, Velika Curica, da nemam nikakve šanse u ovoj igri protiv Gospođe Smrti i da su sve karte u njenim rukama, ali partiju nisam mogla tek tako napustiti. Kao i svaki loš kockar gubila sam sve više, pokušavajući da se izbavim misleći da će se to sve jednog lijepog dana isplatiti. I da ću ugledati majku na nogama. Snaga je polako nestajala, nada takođe. Te dvije stvari ti niko ne daje na kredit, ne mogu se ni posuditi, ni ukrasti. Polako sam priznavala poraz i opraštala se od slika koje sam onako mala i krhka bila već posložila u svojoj glavi – od slike kako jednog dana dolazim iz škole i na vratima zatičem majku koja stoji na svojim nogama i veselo dobacuje:
– Mislila si da ti nikada više neću otvoriti vrata! – Ma, kakvi! Nisam to nikad pomislila! – slagala bih joj. I dodala: – Ja sam oduvijek znala da Smrt nema nikakvu šansu kad ti duboko udahneš, a ja se po-priječim. Baš kao i onda kad si me donosila na ovaj svijet. Jeste bilo malo na-opako, ali isplatilo se.
Priznala sam poraz! Arhivirala i poslednju nadu, shvatajući da neke bitke izgubiš mnogo prije nego li ih i započneš. Tako prosta želja, a tako nedostižna. Želja zvana MAJKA NA NOGAMA.
Brat i ja smo se, dok se svijet skupljao u kuću, u jednom trenutku pogledali. Kao da smo postali svjesni da su svi ti ljudi ONI, a samo nas dvoje MI. Jedno drugom pripadajući. Ispružili smo ruke i zagrlili se. Jako. Bilo je to nešto poput prećutnog izražavanja saučešća jedno-drugom zbog smrti jedne-nam-te-iste majke, saučešća za život koji smo proživjeli i saučešća za život koji ćemo, kad sav ovaj svijet iziđe iz naše kuće, morati dalje živjeti. Nisam znala plače li to on ili ja. Prije će biti da je bio on… možda i ja. A možda prvi put za sve ove godine Mi, zajedno. Nas dvoje, pukih i ubogih jetima, na pravdi Boga napuštenih, pored majke prekrivene bijelim čaršafom… jedno drugom na ramenu.
Pitala sam se šta li bi moja majka dala da je imala priliku vidjeti taj i takav naš zagrljaj, dok je još nisu prekrili onim bijelim čaršafom?
Ali, nije ga vidjela.
To ”ali” ostane poslije da žulja kao kamenčić u cipeli. Svi ljudi imaju neko svoje ALI. Moje je TO.
Iz druge prostorije dopiralo je tiho:
– Oni plaču. Oni čak plaču. Nevjerovatno je da mogu i suzu pustiti poslije svega.
A, mi… mi nismo bili svjesni da je to tek uvertira za carstvo suza u koje ulazimo na velika vrata. Bijeli čaršafi prekrili su prva dva bola u mom životu. Jedan je zaveden pod imenom Leucaemia monocytica, a drugi kao Neoplasma malignum mammae.
Potpis, pečat i vjerodostojnost tim bolovima dala su djeca koja su se u tom uzrastu i sa takvim dijagnozama morala igrati onako kako su se druga djeca igrala dominama.
Nadoštiklavajući uporno ”ništa na ništa”.
(Na-opako i po-prijeko)
