Piše: Mediha Selimović
Piljim u rernu.
Sylvia Plath je u rernu ubacila glavu, a ja šareni burek.
Čekajući da porumeni razmišljam kako ja nisam izabrala svoj život. On je izabrao mene. Ja sam samo pokušala da od njega napravim najbolje što mogu, raspolažući sredstvima i mogućnostima koje mi je određeni trenutak nudio.
Kad malo bolje razmislim, ništa ja u svom životu nisam izabrala. Sve je izabralo mene.
Ne odlučujemo mi šta će nam život BITI. Mi samo odlučujemo šta ćemo s tim što trenutno stoji u ponudi učiniti.
Ne odlučuje se samo mozgom. Najviše odluka u kriznim momentima se donese srcem. Tako nastane sreća, ushićenje, tuga, patnja i bol. I počnu se smjenjivati, baš kao dan i noć.
Taj život… to je jedna ozbiljna prisutnost koja nam samo jednom zauvijek okrene leđa.
Mi životu, za vrijeme svog fizičkog postojanja, mnogo puta okrenemo leđa… razočarani, prevareni, povrijeđeni… misleći da sve što u njemu činimo baš ničemu poslužiti ne može. I da je sve što činimo potpuno pogr(ij)ešno i nebitno. Eh, kad jednog dana shvatimo da ne biramo mi i da život sam odlučuje kako i dokle, onda kao stidljivo promolimo nos spremni da nas opucaju po njemu, da nas osuđuju i krivo interpretiraju tješeći sebe kako mirno more ne može izroditi dobrog mornara.
Evo, sve ovo sam mislila dok sam razvlačila jufku za pitu, sjeckala krompir i miješala ga sa faširanim mesom, dodajući luk, biber i so. Pitala sam se: Kako da to ne bude solidna pita kad imam sve potrebne sastojke? Logično, zar ne?!
A, može da ne bude, da je presolim, da ne posolim, da premastim, da debelo razvijem, da prepečem, da ne dopečem, da mi grijači u rerni riknu odozdo, pa peku samo odozgo, da je prezalijem, ne zalijem, da je uprkos kvalitetnim i potpunim sastojcima serviram tako da je, na koncu, niko ni ne pogleda. Sve imala, a nije mi uspjelo.
Pitam se: A šta bih ja sada da želim šareni burek, a nemam ni krompir, ni luk, ni meso… da imam samo brašno.
Pa, ništa!
Poznata su mi i ta stanja.
Napravila bih neku mršavu maslenicu, vrilicu, uljevak ili uštipak. Napravila bih najbolje od toga što mi stoji na raspolaganju.
I pojela dok je toplo. Tu lekciju sam davno savladala: ako želiš osjetiti ikakav ukus jesti toplo.
I onda, sita onoga s čim raspolažem i što sam vruće pojela ne bih mogla okusiti ni okrajak begovskog šarenog bureka, sve da mi ga neko i na srebrenom pladnju posluži.
Kako god okrenem, znam da svi mi radimo na svom “šarenom bureku” najbolje što umijemo i da je svaki naš “šareni burek” jedno remek dijelo, čak i kad se vrilicom zove.
Svaka vrilica je jedna vrhunska izvedba, jer onaj ko je pravi čini to sa minimumom ili maksimumom sredstava kojima raspolaže. A, možda mu je i “burek” dosadio pa poželio miris i okus tople skromnosti. Da bi to spoznao, moraš prvo biti željan “bureka”. I okusiti ga, sa svim potrebnim sastojcima. Begovski.
S burekom ili vrilicom… svejedno, opet ne možemo proći neokrznuti kroz život.
Neko sa svim potrebnim sastojcima ostane gladan. Neko, pak, sa minimumom brašna, vode i soli bude uvijek sit.
Razmišljam, koliko li sam samo puta u ovom životu koji me izabrao presolila, ne posolila, prepekla, ne dopekla, prelila?!
A, sve u najboljoj namjeri želeći da od onoga čime raspolažem napravim remek djelo. I nije mi pošlo za rukom!
I koliko puta sam napravila remek djelo sa minimumom sredstava, skoro bez ičega?!
Nisam to mogla znati dok mi se u životu koji me izabrao nije smijenilo i jedno i drugo… tek da na kraju budem svjesna da sam, u nekoj formi i obliku, zaista, postojala.
Ovako je, garant, i moja majka rahmetli razmišljala kad bi mahala oklagijom ispred svog nosa. Sve isto. 🙂
Zato ja svoj šareni burek zovem postmodernim.
I ako mi ne uspije, mogu uzviknuti: ne razumijete se vi u šarenilo postmodernog bureka s okusom postmodernog prokletstva.
Još kad pomislim da mi je majka bila 10-tak godina mlađa od Sylvije Plath bude mi nešto milo oko srca što se u selima oko Ljubinja tačno znalo šta se stavlja u rernu, a šta se na ramenima nosi.
I kakvu svrhu ima oklagija u životu jedne žene.
Pa, i one postmoderne.
