Ne ulazeći u raspravu koliko je koji rock bend s ovih prostora popularniji od drugih i koliko vječnih hitova ima, tvrdim da je Parni valjak definitivno najveći – po savršenoj i raskošnoj produkciji svojih živih nastupa, što znači i po odnosu prema publici koja za koncert, zamislite, plaća.
Koliko ste puta otišli s nekog koncerta uz dojam da to nije vrijedilo vaših para? Pjesme su odlične, upravo ono zbog čega ste i platili ponekada ne baš jeftine karte, ali izvedba, zvuk, svjetlo, raspoloženje, sve je bilo previše skromno.
Da se razumijemo: ima Parni valjak predivnih pjesama, onih koje nazivamo kultnima, poput ”Sve još miriše na nju”, “A gdje je ljubav”, “Jesen u meni”, “Neda”, “Uhvati ritam” ili brojeva sa famoznog albuma “Zastave” iz kasnije faze, njihov frontmen Aki Rahimovski svojom energijom može podići i najmrzovoljniju publiku, ali ono što lider benda Hus Hasanefendić zahtijeva od produkcije zahtijeva respekt do neba.
Gledao sam ih na onoj povratničkoj turneji od prije sedam godina, kada je veliki sponzor pokazao spremnost da maksimalno odriješi kesu samo da se poznati bend, koji je ranije tvrdio da ‘nema više’, okupi i opet zasvira. Znam da bi mnogi većinu tog novca gurnuli u džep i odradili svirke, ali ne pretjerano skupe. A znam(o) da je Hus prihvatio ponudu sponzora pod prvim i najvažnijih zahtjevom – da se plati vrhunska produkcija. Tako smo tada, po mnom skromnom iskustvu, gledali i slušali koncerte kojih se ne bi postidili ni najveći svjetski rock sastavi, čak i u manjim gradovima (koji su vrlo često tek tezgaroške destinacije).
Sve ovo Parni valjak je priredio i u subotu, 19. 11., u splitskoj Spaladium Areni, na koncertu u okviru svoje najnovije ”2 u 1” turneje. Budući da će svirati u još mnogo dvorana (nadajmo se ne samo u Hrvatskoj) i nigdje publiku neće podcijeniti, provjerite moje tvrdnje na fotografijama koje potpisuju Vedran Baotić i Andrea Vrban Geržina.
J. Dujmović
